...vrijeme je

...vrijeme je

subota, 22. svibnja 2010.

NAPOKON OTKRIVEN KRIVAC MILIJUNSKE ŠTETE NA NEDOVRŠENOJ ŠKOLSKOJ DVORANI U PLETERNICI

Školska dvorana u Pleternici gradi se već više od 5. godina. Vrijednost radova izgradnje s početnih 10,5 milijuna kuna dosegnuli su gotovo dvostruku cifru od 20. mil. kuna. Ovaj životni projekt glavnoga hadezeovca u županiji Franje Lucića pretvorio se u noćnu moru, što zbog skrivanja činjenica o enormnom povećanju vrijednosti ukupnih radova, što zbog skrivanja činjenica da dvorana još uvijek nije gotova, a što i zbog novonastale milijunske štete zbog posve uništenog parketa dvorane uslijed velike poplave. U početku je Franjo htio optužiti SDP-ovce za diverziju, da bi se naposljetku ipak opredijelio na sigurniju varijantu optuživši kuma majstora Rudeža za muljanje s kineskim cijevima. Budući nitko nije povjerovao u tu priču, umjesto Rudeža optužili su nilskoga konja i to sasvim slučajno. Možda će čitaocima ovih redaka ovakva izjava zvučati neozbiljno, ipak, ona je za uvažene članove HDZ-a mnogo realnija i prihvatljivija od ideje da u svojim redovima imaju seronju.

Naš specijalni dopisnik dobio je ekskluzivne informacije od jedne spremačice iz pleterničke škole čije ime nećemo navoditi zbog opravdane bojazni da bi mogla ostati bez posla budući je ona vidjela da je isključivi krivac, ne nilski konj, nego glavom i bradom sam gradonačelnik Franjo Lucić.


PRIČA PRVA ( Prema kazivanju spremačice škole!)


Dotična spremačica je u večernjim satima čistila novu školsku dvoranu jer su joj rekli da će u narednu subotu doći premijerka Kosor otvoriti istu. I tako, dok je čistila. čula je glasove braće Lucić. Franjo je s nekakvog papira vježbao govor, ali mu nikako nije išlo, te ga je Drago uzrujano grdio… Onda su mene pozvali da glumim premijerku, te sam stala na mjesto obilježeno kredom i smiješila se. Nije bilo teško, iako nisam razumjela brojke koje je Franjo svaki čas mijenjao, osjećala sam se vrlo udobno u ovoj ulozi, a tada je Franjo bezobrazno na mene povikao: „ Ajde, skloni tu metlu iz ruke! Strašno me živcira!“. Moram priznati da sam se rasplakala i otišla u hodnik odbivši da glumim premijerku na koju će vikati jedan gradonačelnik, a mislim da bi se i premijerka složila s time. I tako dok sam šćućurena brisala suze u kutu hodnika, ugledah Dragu kako je otišao u zahod, i pomislih, hoće li na veliku ili malu nuždu, znajući da u zahodima nema papira. Međutim, Drago je brzo izašao i rekao bratu Franji da u zahodu nema papira, i da se na to prilikom otvaranja treba strogo paziti, jer će se obrukati cijela Pleternica ako premijerku potjera na veliku nuždu, a ono tamo nema papira. Na to je Franjo mene pozvao i rekao da mu je nužda, te da mu pokažem zahod u kojem ima papira. Odgovorila sam mu, da ni u jednom zahodu nema papira zato što je ravnateljica uvela u školi dežurstva učenika ispred WC-a, koji čuvaju papir te onim učenicima koji se prijave na ulazu za veliku nuždu otkidaju s role nekoliko listića WC papira. Držeći se za trbuh Franjo je opet povikao: „ Odakle im takva budalasta ideja?“ Na to je Drago odgovorio: „ To smo mi u školskom odboru izglasali jer na taj način osim papira čuvamo i zahode od devastacije! Već tada vidno oznojeni Franjo utrčao je u WC povikavši: „ Dosta s glupostima, moram srat! Odmah hoću papir! I ljutito zalupio zahodskim vratima! Uplašena i ponižena, našla sam se u dilemi, otići u školu po papir – pa možda zakasniti, ili mu ponuditi nekoliko nekorištenih čarobnih krpa za brisanje stakla koje sam imala pri ruci. Brzo sam se odlučila za ovo drugo, te sam pokucala na zahodska vrata iza kojih se širio nevjerojatan smrad. Odmah sam pomislila da se snaga i moć čovjeka očituje i po jačini mirisa, a naš gradonačelnik je zaista moćan čovjek, jer miris koji se širio dvoranom bio je smrdljiviji od najpokvarenijih jaja, ne samo da su mi suze frcale na oči već mi se na moment zavrtilo u glavi. Iz nesvjestice probudio me snažni glas našega gradonačelnika i velika i snažna ruka što je provirila iza vrata, te mi se učinilo i da je ruka progovorila: „DAJ! DAJ! Brzo!“ Odgovorila sam brzo i u strahu: „ Gospodine gradonačelniče, evo za vas poseban papir kojim se služi samo ravnateljica, zapravo, riječ je o nečemu poput uljnih maramica!“ – Nadajući se da me neće ukoriti…Nakon nekog vremena ponovo je provirila snažna ruka našega gradonačelnika i sada sam gotovo uvjerena da je ona rekla: „ Odlično! DAJ JOŠ!“ – sada nešto smirenijim tonom. Zbog svega toga i ja sam bila mnogo smirenija, te me nije uznemirilo ni gradonačelnikovo bijesno lupanje po vodokotliću. Nakon toga izašao je, i što me je posebno ganulo, tako nježno objasnio svoj problem, a to je, da od silnih obveza nema vremena redovito se olakšat, pa mu se u zadnje vrijeme događa ovo što se i sad dogodilo. Otvorio je zahodska vrata i pokazao mi potpuno začepljenu školjku i vodu koja se prelijevala preko nje. Rekao mi je sinovski: „ Teto, molim vas uredite to! I nemojte, o tome nikome pričat! Nakupilo mi se svega…!“. Odgovorila sam mu da nema problema, i odmah pomislila da će mi snahu zaposliti u novoj dvorani. Međutim, grdno sam se prevarila, poslije me glatko odbio kao da nikada ništa za njega nisam učinila. I za to vam pričam sve ovo.

Nakon što je Franjo otišao škripeći gumama, pokušala sam zatvoriti vodu koja je curila zbog razbijenog kotlića ali nisam uspjela, kao ni odčepiti školjku, obzirom da mi je smjena završila otišla sam kući, ne sluteći da će zbog gradonačelnikova sranje nastati opći potop. Ono što vam u povjerenju mogu reći, da nisam u životu vidjela veće govno. Ali to neka ostane među nama!


PRIČA DRUGA ( Nalaz krim.policije i spletke oko dokaza!)

Sutradan je nastala velika strka. Glavni inspektor kriminalističke policije u specijalnim čizmama, posebno napravljenim za ovakve i slične slučajeve, probijao se kroz vodu da bi došao do vidljivoga dokaza koji je plutao sredinom poplavljene dvorane. Lucić, prepoznavši vlastito govno, te vidjevši da ga je inspektor stavio u najlonsku vrećicu za dokaze ( na kojoj je pri dnu pisalo bijelim slovima: VAŽNI DOKAZI) brzo se udaljio i nestao u nepoznatom smjeru.

Nakon toga, dogodilo se nešto neobično. Naš uvaženi župan Marijan Aladrović pokazao je veliki interes za pronađeni dokaz za koji se opravdano sumnjalo da bi mogao biti uzrok štete, što se odmah vidjelo na iskusnom licu policijskog inspektora koji je pohranjujući dokaz u vrećicu mudro suzio oči, te prozborio: „ Sada je potrebno još samo naći tvorca ovoga predmeta i slučaj je riješen!“ No, ubrzo je stigao podžupan za društvene instalacije Ferdinand Troha koji je po županovom nalogu preuzeo dokaz,uz negodovanje inspektora, i odnio ga ravnatelju Zavoda za javno zdravstvo gospodinu Matijeviću, uvaženom veterinaru i šogoru našega župana. Obzirom da je riječ o veoma važnim stvarima u istragu su uključeni samo ljudi od iznimnog povjerenja! Ravnatelj Matijević dugo je motrio dokaz kojega je Troha oprezno držao u rukama, i koliko se god trudio da otkrije tvorca dokaznog predmeta iznova su mu se javljale nove sumnje, te je odlučio pozvati dvojicu najpoznatijih požeških veterinara, samoukog Šolića kojeg je krasili dugogodišnji rad s životinjama i dr. Devčića koji je imao istančan nos za takvo što. Nakon višesatnog promatranja gospodin Šolić je sazvao tiskovnu konferenciju i obznanio javnosti da je riječ o govnetu nilskoga konja. Na pitanje novinara kako je moguća pojava nilskoga konja u Pleternici, Šolić je efektno odgovorio da je riječ o prirodnom fenomenu poput padanja riba ili žaba s neba. A na pitanje, radi li se ipak možda o čovjeku, mudro je odgovorio da to ni jedna ljudska stražnjica ne može proizvesti.


PRIČA TREĆA ( Konzultacije s dr. Grudenom )

Nakon dobro obavljenog posla, Šolić, Devčić, Troha, Lucić i Aladrović, u županovom su uredu proslavljali još jednu u nizu laži koju su vješto plasirali u javnost. Čak i sam Lucić je bio oduševljen vanrednim Šolićevim sposobnostima. Ugodni razgovor prekinuo je zvuk telefona na županovom stolu. Obzirom da se Franjo klatio na županovoj stolici, pomalo bezobrazno javio se na slušalicu, te nakon određene stanke odgovorio: „ Ja sam ovdje i župan, i podžupan i predsjednik Suda i ravnatelj zatvora, i biskup …Zatim će opet nakon kratke stanke: „ Evo, čekamo te, baš te Šolić ima nešto pitat!...Ha,ha,ha…

Franjo je izvijestio prisutne da će ih svakoga časa posjetiti dr. Gruden koji je ovdje u prolazu. Na to su se Devčić i Troha brzo ispričali obvezama i napustili prostoriju.

Htio je pobjeći i Šolić, ali mu Franja nije dao, što mu je ovaj jako zamjerio.

Ubrzo se pojavio i dr. Gruden u svom znamenitom šeširu i obrvama ispod kojih su se nalazile hipnotičke oči. Pri rukovanju Šolića je uhvatila drhtavica i došlo mu je da zaplače…

***

Dr. GRUDEN: Dakle, dečki, sve ovo što ste mi ispričali neumoljivo me podsjeća na vezu između sublimacije i analnosti. Psihoanaliza je zauzela stav da kategorija vlasništva potiče iz infantilnog baratanja izmetom. Posjedovanje i gomilanje vlasništva i novca su u biti ekskrementalni. Posjedovanje prema psihoanalizi koncentrirano je u analnoj fazi, i stoga je Franjo uspio proizvesti toliko veliko govno zbog narcističke težnje da sam sebi postane otac.

TUNJA ŠOLIĆ: Ček, ček, sad sam te uhvatio…kako Franja sam sebi može postat otac kad nije majka??

Dr. GRUDEN: Ha,ha,ha…Nisi se nimalo promijenio. Ali odgovorit ću ti ozbiljno. Evo vidiš, Marijan i Franja su knjiški primjeri pogrešnoga shvaćanja novca kao sredstva za osiguranje životnih radosti i užitaka, a zapravo je riječ o ogavnoj boleštini, koja je djelom kriminalna , a dijelom patološka i koju bi trebalo prepustiti brizi stručnjaka za mentalne bolesti… ( Dr. Gruden je hipnotizirao ovu dvojicu da bi mogao biti iskren! Šolića nije dirao jer je on već duže vremena hipnotiziran…)

TUNJA ŠOLIĆ: Nemoj mislit Grudenu, da ja ne razumijem što pričaš! Vidiš, kad je riječ o nilskim konjima, oni nemaju potrebe da se tuku za teritorij s vršnjacima, nego samo plivaju i kad ugledaju veću hrpu govana onda uhvate štrafu jer znaju da se tu nalazi veći gazda. Dakle, tko više nasere taj je jači. E, vidiš, tako je i kod ljudi!

FRANJO LUCIĆ: Slažem se s Šolićem! Ja, moj braco, Marijan i župnik u Pleternici jedini imamo velike kante za smeće, što je znak da smo najjači!

Dr. GRUDEN: Dečki, niste me razumjeli! Vi neizlječivo želite izraziti sve količinski ili shvatiti matematički. Paradoks vašeg intelektualnog napora pokušat ću vam objasnit jednom pjesmicom: Nema u aritmetici ni trag

Pitanju takvu, sve do danas, bome

Tko može dokaz pružiti o tome

Da svatko može dobit jednak dio

Zvuka i smrada prdca, znat bih htio…


ZAVRŠETAK:

Dr. Gruden ispraćen je kao veliki um, ne zato što on to je, već zato što ga nisu mogli razumjeti oni koji su sebe smatrali najmudrijima u županiji. Na kraju im je dr. Gruden sugerirao da promjene samo dio parketa i da prikažu malenu štetu, te da nikome ne govore da je potrebno mijenjati sav parket, već da to poslije učine kad bude povoljna prilika. Recimo, kad SDP dođe na vlast, onda će trebati izađi u medije s tezom da ono što je HDZ krvavo stvarao - to je SDP uništio. Nije mudrost protivniku podmetat dok si u opoziciji već se pripreme moraju odraditi dok si na vlasti. A nilski konj će otići u zaborav!

Glavni krivac i ovaj je put izbjegao odgovornost. Samozadovoljno je krenuo kući, a u glavi mu je odzvanjala ideja fantastična ideja o tome kako da sam sebi postane otac!!?

Nema komentara: