...vrijeme je

...vrijeme je

četvrtak, 26. ožujka 2009.

SA ŠOLIĆEM DO PUNE SREĆE



KILO MOZGA – DVIJE MARKE

Slika nasmiješenog Ante Šolića, gradonačelnika Nove Gra­diške, ovih se dana pojavila u simulaciji sastava zastupnika budućeg Hrvatskog sabora.

Na osnovi ispitivanja javnog mišljenja o poli­tičkim izgledima pojedinih strana­ka, a nakon što su objavljene stranačke liste, postalo je posve iz­gledno da i Ante Šolić, šesti na lis­ti HDZ-a u V. izbornoj jedinici, postane osoba koju će budući pred­sjednik Sabora, kad mu bude davao riječ, najavljivati kao uvaženog zastupnika. Slika Ante Šolića kao vjerojatnog budućeg zastupnika, ta­ko je na drastičan način potakla pi­tanje tko sve ulazi u Hrvatski državni sabor i znaju li glasači ne­ke bitne činjenice iz života ljudi za koje glasaju.

Krešimir Alerić, tajnik Hrvats­koga državnog sabora,na izričito pitanje Feralova novinara moraju li saborski zastupnici, odluče li zas­novati radni odnos u parlamentu, donijeti liječničku potvrdu o svojim zdravstvenim sposobnostima, kao što su to, na osnovi član­ka 19. Zakona o radu dužni i svi os­tali građani, kaže da je to uobičaje­na praksa.

Spomenuti članak tog zakona kaže da je prilikom sklapa­nja ugovora o radu "zaposlenik du­žan obavijestiti poslodavca o boles­ti ili drugoj okolnosti koja ga one­mogućuje ili bitno ometa u izvršavanju obveza" ili koja "ugro­žava život ili zdravlje osoba s koji­ma zaposlenik u izvršenju ugovora u radu dolazi u dodir".

SLOBODNI GLUMAC l SOBOSLIKAR

Je li dijagnoza "definitivnog oš­tećenja mozga nakon traume" i "depresija nejasne etiologije", s ko­jom je aktualni novograđiški gra­donačelnik Ante Šolić nakon 14 mjeseci bolovanja potkraj 1987., u 41. godini života, otpremljen u in­validsku mirovinu, zapreka za oba­vljanje zastupničkih saborskih duž­nosti.

To prije: što u opisu njegove bolesti, s potpisom tako uvaženoga stručnjaka kao što je dr. Vladimir Gruden iz zagrebačkog Centra za psihološku medicinu, stoji kako kod Šolića vladaju "česte promjene raspoloženja, koje variraju od ag­resivnosti do povlačenja u sebe, otežana komunikacija s okolinom, te sklonost plaču".

Slučaj Ante Šolića, vjerojatnog saborskog zastupnika u novom sa­zivu, tako na dramatičan način ot­vara ono isto pitanje koje se posta­vljalo za sve vrijeme bolesti pred­sjednika Tuđmana - ima li javnost pravo znati kakvo je zdravstveno stanje političara čije odluke utječu na sudbinu golemog broja ljudi, ili je to njihova osobna stvar, zaštiće­na nedodirljivim pravom na privat­nost. Je li “agresivnost" koja se spominje u Šolićevu slučaju u bilo kakvoj vezi s odredbom Zakona u radu u kojem se spominje "ugroža­vanje života ili zdravlja osoba" s kojima "zaposlenik dolazi u dodir", vidjet ćemo nešto kasnije.

Pozaba­vimo se međutim drugim Šolićevim odlikama, koje također nisu bez značenja kad je riječ o izboru na tako važno, odgovorno i dobro plaćeno mjesto, koje uz niz drugih privilegija donosi i zastupnički imunitet

Milan Krpan, dopredsjednik Gradskog vijeća Nove Gradiške, u prošlotjednom je razgovoru s Feralovim novinarom potvrdio ono o čemu je ovaj list i prije pisao, ali je i iznio neke nove detalje. Primjeri­ce, da se Šolić, kada se prije tridesetak godina pojavio u Novoj Gradiški, predstavljao kao "slobod­ni filmski glumac", premda se ub­rzo počeo baviti neprijavljenom so­boslikarskom djelatnošću, ličeći stanove i živeći od toga.

Postaje članom SK, pa se zapošljava kao vozač u Modnoj konfekciji Zlata, a potom i u novogradiškoj Veterinar­skoj stanici. Iako je i ondje radio kao vozač, seljacima se ubrzo po­čeo predstavljati kao veterinar, a neki tvrde kako je po seoskim do­maćinstvima cijepio piliće obič­nom vodom.

Iz tog razdoblja nje­gova života potječe i priča da je u izvještajima putnih naloga koje je sastavljao, riječi "konj" ili "krava" redovito pisao velikim početnim slovom, dok je "guske", "patke" ih "kokoši", s obzirom da su manje -pisao malim početnim slovom

Da te priče nisu bez osnova svjedoči i podatak iz Šolićeve biografije, koju brižljivo čuva od javnosti, da je os­novnu školu završio u 26 godini života.

Neobrazovanost svako malo proviri iz njegovih mnogobrojnih političkih nastupa, pa će tako na sjednicama gradske vlade zahvaliti vijećnicima što su "aklimatizacijom" podržali njegov prijedlog, a jednog će prima­riusa, uručujući mu prizna­nje, nazvati "primatom".

Na službenim dokumentima grada Nove Gradiške Šolić se potpisuje samo svojim ime­nom Ante, što je vjerojatno jedinstven slučaj u cijeloj Hrvatskoj.

Šokantne detalje iz Šolićeve biografije iznijela je u svojoj knjizi „Zmija u njedrima“ novogradiška novinarka Zlata Pazman--Petrić. Junak njezine knjige, sta­noviti lokalni moćnik Vinko, u kojem se Šolić prepoznao - pa je protiv autorice podigao, ali ubrzo i povukao tužbu za klevetu -označen je kao bigamist. Priča o Šolićevoj bigamiji opće je mjesto svih novogradiških šaputanja, a činjenica da je odustao od već podnesene tužbe protiv autorice spomenutog roma­na, govori da mu je bilo jasno kako spor ne može dobiti. No, silom svoje moći, uspio je zabraniti pro­daju knjige u svojoj općini.

NALOG ZA LIKVIDACIJU

Svoj marginalni položaj sobosli­kara i vozača u bivšem sustavu pokušao je nadoknaditi političkim an­gažmanom u Savezu komunista, te se kao revnosni partijac angažirao u popisivanju građana koji nedjeljom odlaze u crkvu.

Iz razdoblja Šolićeva partijskog rada potječe i podatak o incidentu koji se 1971. godine dogodio u Novoj Gradiški prilikom boravka dr. Franje Tuđmana. Budući hrvatski predsjed­nik tom je prigodom održao preda­vanje o neprirodnim avnojevskim granicama, a Šolić je sa zdravim komitetskim snagama - kako je Feralovu novinaru potvrdilo nekoli­ko izvora - predvodio kamenova­nje Tuđmanova automobila. Pero Jurišić,novogradiški obrtnik, tada je popravio oš­tećenja i promijenio vjetrob ran, pa se Tuđman sljede­ćeg dana vratio u Zagreb.

Mato Borić, jedan od osnivača HDZ-a u Novoj Gradiški, koji je iz Domovinskog rata izašao s činom pukov­nika Hrvatske vojske, kaže kako je Šolić brzo promijenio dres, ali je ipak kalkulirao i vagao koje će snage pobijediti u nemirnom vre­menu neposredno pred rat.

U HDZ Šolić ulazi u rujnu 1990., no oružje koje je dobio ubrzo vraća, ne želeći se petljati u rat koji je kucao na vrata. U to je vrijeme razvio biznis proizvodnje najlon-vrećica za ne­kog mesara iz Prijedora, a kako mu je taj čovjek često dolazio u kuću, Šolić je rekao da se ne želi petljati u rat.

Borić se sjeća slike s početka rata kada se s nekoliko pripadnika Tigrova, pod zapovjedništvom ge­nerala Gotovine, vraćao iz jedne akcije u Okučanima, a Šolić ih je dočekao u bermudama i rekao: "Sram vas bilo, vi idete rušiti Ju­goslaviju!"

Borić tvrdi da se Šolić u Domo­vinski rat uključio tek 17. listopada 1991 kad je mobiliziran u HV. Ka­že da nije bio loš borac, ali da je već tada uočena njegova sklonost hvalisanju i lažnom prikazivanju događaja. Premda je bio sarno lak­še ranjen metkom koji ga je okrz­nuo u Širincima, u njegovom ra­njeničkom kartonu - tvrdi Borić -pojavilo se teško ranjavanje, s po­datkom da mu nedostaje trećina desnog plućnog krila. No Šolić je svoj ranjenički karton zamijenio onim svojega sina, koji je doista ranjen u pluća 23. ožujka 1992.

Kad je rat završio, Šolić postaje zapovjednik Vojne policije. Borić iz tog vremena pamti neugodan de­talj koji priču o Šoliću vraća na po­datak o "agresivnosti" iz njegove liječničke dijagnoze.

Početkom ruj­na 1992. dao je nalog za likvidaci­ju četiri čovjeka, među kojima je bio i Mato Borić. Sve je međutim provaljeno, slučaj je prijavljen Stipi Mesiću i Josipu Manoliću, pa je sljedećih dana došla komisija VONS-a da ispita cijeli slučaj. No, tvrdi Mate Borić, sve je tada zataš­kao Vladimir Šeks, s kojim je Šo­lić tada bio u raznoraznim spregama.

Za vrijeme svojega gradonačelnikovanja, koje je započelo 1993. i traje do danas, Šolić je vrlo vješto, na razne načine, uz sebe vezao hrvatski politički vrh. Krajem prošloga mjeseca, u povodu Dana Nove Gradiške, najveće nagrade podije­lio je ministrima Bozi Biškiipiću, Marku Šircu, Juri Radiću i Nenadu Porgesu, a Grb grada dodije­lio je i Predsjednikovu savjetniku Ivicu Pašaliću. Prijašnjih godina slična priznanja dobili su Gojko Šušak, Vladimir Šeks, Ljilja Vokić, Zvonimir Červenko, Minis­tarstva obrane i pravosuđa, a nag­radu za životno djelo Šolić nije propustio dodijeliti ni sebi.

Ljilju Vokić, koja je položila kamen-temeljac za izgradnju megalo­manski zamišljene sportske dvora­ne, odmah je nagradio Nagradom grada, da bi potom za iste zasluge "odlikovao-' i tadašnjeg ministra Božidara Pugelnika, a ove godine i pomoćnicu ministrice prosvjete i kulture Mariju Došen. Za dvoranu koja je danas poplavljena oborinskim vodama, a za koju uz već ut­rošenih osam treba još 11 milijuna kuna, Šolić neprekidno odlikuje ministre za koje misli da mu mogu pomoći završetak njegova megalo­manskog projekta.

U predizbornoj kampanji koju je žestoko poveo kako bi se dokopao saborskog mjesta koje mu se smije­ši, Šolić tvrdi kako je za njegove vladavine u Novu Gradišku ulože­no više nego u "50 godina komu­nizma". Hvali se kako je zahvalju­jući njemu i HDZ-u, na čijem je če­lu u Novoj Gradiški, u grad ulože­no više od 170 milijuna DEM. No, u istoj propagandnoj knjižici koju je u pet tisuća primjeraka tiskao pred izbore, tvrdi da su ratne štete u Novoj Gradiški iznosile 310 miliju­na DEM. Te kontradiktorne brojke neodoljivo podsjećaju na poslijeratnu komunističku jadikovku kako "prije rata 1941. nismo imali ništa, a onda su' došli Nijemci i sve nam uništili".

No, za razliku od Šolićevih hvalisanja i nabrajanja uspjeha, Nova Gradiška pruža otužnu sliku zapuštene palanke u kojoj je zbog blata i neodržavanih cesta bez čiza­ma nemoguće hodati samo nekoli­ko metara od najstrožeg središta grada.

Privreda je na koljenima, a nekadašnja poduzeća, poput TANG-a, koja su zapošljavala na stotine radnika, upropaštena su i opljačkana pretvorbom. Iako je Šo­lić tvrdio kako je iz TANG-a op­ljačkano 18 milijuna DEM, nikada nije razotkrio imena pljačkaša, premda se sam stavio na čelo lokalnog povjerenstva za pomoć držav­nim organima na otkrivanju ratnog profiterstva.

GRUDENOV POUČAK

Za vrijeme svojega šestogodiš­njeg mandata Šolić je pokazao iz­nimnu štedljivost.

Kupovina služ­benog automobila audi 6, (u vrije­me kad ga je kupio vrijednog 291.791 kunu), objašnjena je kao značajna ušteda, jer kako šest godi­na svog mandata Šolić sam vozi au­tomobil, ostalo je oko 300.000 kuna nepotrošenih za šestogodišnju plaću službenog vozača!

Ante Šolić, jednako kao i velika si­rena raskošnih grudi istetovirana na podlaktici njegove desnice, već se smiješi saborskoj klupi, koja ga, po svim istraživanjima javnog mišljenja, od siječnja čeka na Markovu trgu.

Bit će zanimljivo vidjeti kakvu će liječničku potvrdu donijeti kad u Saboru bude zasnivao radni odnos.

To prije što danas, 22 godine nakon što je Šoliću uspostavio spomenutu dijagnozu, dr. Vladimir Gruden, sada istaknuti član HDZ-a, poduča­va kako "novinari po tom slučaju ne bi trebali čačkati", a ako Šolić ima teškoća, neka se javi njemu.

Gruden Feralovu novinaru nije htio odgovoriti može li dijagnoza o "definitivnom oštećenju mozga" biti povučena nakon eventualnog liječenja.

Tako ostaje nejasno može li liječnička potvrda biti jača od is­kazane volje naroda koji je izabrao svog zastupnika, jer u Zakonu o ra­du o tome na žalost nema ni slova. Na to pitanje praksa je međutim već odgovorila poznatom tvrdnjom Ivana Milasa kako "kilo mozga vrijedi dvije marke".




videoDRUGI O VINKU(Anti)

Vinko se rodio prije pedeset godina. No, njegov pustolovni, avanturistički duh vječito ga je vodio dalje od škrtog hercegovačkog kamenjara i maslinovog ulja kojim i c uvijek mazao kosu. Njegov prvi brak, ozakonjen u ranoj mladosti, u neimaštini kamene kućice u kojoj je živio s još petero braće, raspao se odmah. Ostavio je mladu nevjestu Anku i u potrazi za boljim i lagodnijim životom skitao je od mjesta do mjesta: "gdje bolje tu dulje". Rijetko bi imao novca da navrati dan-dva do kamene rodne kućice i ponovno nestajao. No, Anka mu je sve praštala i bez glasa to podnosila. Nije zajecala ni kada je rodila blizance, a njihov otac ih nije došao niti vidjeti. Obrađivala je maslinik, sadila vinograd, prehranjivala sebe i djecu. Onda jednog dana, sličnog ovome, stigao je u kamenjar glas da se tamo u dalekoj Slavoniji Vinko zaručio s mladom i bogatom djevojkom. Spakovala Anka ono malo svojih krpica i s nejakom djecom odvažila se na daleki i nepoznati put. Kad se pojavila na njegovom pragu gladna, žedna i s pospanom djecom u naručju, on se pravio da je ne poznaje. U Anku je znatiželjno buljila okrupnjela žena koja nije mogla vjerovati da je njen Vinko bigamista. Anka je cinično skupila usta, pogled joj je odlutao u daljinu, a potom je i ona nastavila sitnim ženskim umornim koracima za tim pogledom. Vinko je za nju prestao postojati zauvijek. Odjednom joj se učinilo da je sve to već proživjela, te da nema potrebe praviti scene. Osim toga, valjalo je djecu vratiti kući pa tada promisliti o svemu. Tako je i učinila. Više nikada se nije udavala, sav svoj život posvetila je svojim svakim danom sve kršnijim sinovima. No, iako visoki i lijepi, obojica su bili suptilni i nježni, Često očiju uplakanih, jer otac nikada nije pitao za njih. Prolazile su godine, Vinko je u svom novom braku bio zadovoljan, a njegova kći Božica izrasla je u pravu ljepoticu. Majka i otac čitali su joj svaku pa i najmanju želju iz očiju. Vinku je osamnaest godina proletjelo kao san. U Novoj Gradiški bio je vrlo uspješan obrtnik koji je svakim danom imao sve više novca. I onda je njegova mezimica, u dobi od sedamnaest godina, na ljetovanju upoznala jednog kako im je rekla siromašnog mladića koji je tek počeo studirati. Sanjala je o ljubavi s njim i oči su joj se sjajile svaki put kada bi je on nazvao. Vinko se nije protivio. Nek se djeca vole, a ako je mladić dobar i usreći Božicu, pa već će im i on pomoći. No, onda jednog dana Božica je stigla kući sva uplakana. Kada je mladiću rekla svoje prezime uspostavilo se da oni nikada neće moći živjeti skupa. Božičine oči su optuživale oca, no ovaj je mislio: - mlada je, preboljet će tu ljubav!

Ali njegov sin Antiša nije mogao preboljeti. Nešto se prelomilo u njemu. Oduzeo si je život u hladnoj suterenskoj studentskoj sobici. Vinko mu čak ni na sahranu nije došao:

-Čemu? Onaj koji nije u stanju živjeti, radije nek si sam prikrati muke. Pa, makar to bio i vlastiti sin!

Božica je polako zaboravljala, jer vrijeme liječi sve rane. Za Vinka je život išao dalje. Ta. nije mogao dopustiti da mu suicid njegova sina pokvari raspoloženje i to sada kada mu je krenulo. U njegovoj radionici dnevno se šivalo na tisuće hrvatskih zastava, za kojima je bila ogromna potražnja. Prestao je brojiti lovu koju je spremao na svoj bankovni konto. Sve za Božicu. Nek joj se nade. Ona nije smjela biti gladna. Morala je imali svog novog "golfa", skupodjeni unikatni nakit, krzna, desetine pari cipela. Kad ih već nije u mladosti imao on. bar njoj da ih priskrbi. I Božica je uvijek imala više od svojih prijateljica. O Antiši nikada nije mislila. Sto je bilo, bilo je. Njegova mati odgojila je mekušce, pa ni njenog oca Vinka nije se moglo osuđivati za ono što je sin učinio. Život baš ponekad zna pred čovijeka staviti zamku pa se iz te zamršene paukove mreže teško pronalazi izlaz. Božica je svoj vidjela u brojnim vezama koje su uvijek kratko trajale.I blijedile bi prije nego bi protekao mjesec dana. Neka uživa, neka ljubi i bude ljubljena. Njega je njegov ćaća natjerao da se oženi Ankom iako ga nije pitao. Ali, otac je želio da mu sin poštuje zadanu riječ. "Ta ne možeš danas ovako sutra onako." U njihovoj obitelji generacijama su bili siromašni, ali čestiti ljudi. Svakome su "uvik" mogli pogledati u oči. Vinko je svojim nečasnim postupkom osramotio svoju obitelj, ostavivši Anku bez riječi. To mu njegov otac nikada nije mogao oprostiti. Uostalom Vinka to nije ni zabrinjavalo. On je sam znao kako je uložio maksimum svojih napora da postigne to što je postigao. I još uvijek nije bio zadovoljan sobom. Težio je postići još više. Razmišljao je kako je samo svojom beskrupuluznošću stekao novac i ugled. Jedino mu je još nedostajao položaj. "No, imat ću ja i to", obećao je Vinko sam sebi i skoncentrirao se da postigne željeni cilj. A cilj opravdava svako upotrebljeno sredstvo. Stoga je dugogodišnji prekaljeni i istaknuti komunista, veliki Jugoslaven i partijac Vinko zaigrao opasnu dvostruku igru. Posjećivao je sve predizborne skupove, sve glasnije osuđivao svoje dojučerašnje kolege i članove Saveza komunista. Znao je, stiže novo vrijeme, a to novo vrijeme traži nove ljude, one koji znaju igrati sve igre. One koji znaju uživati u hazardu. Neštedimice je galamio protiv onih s kojima je zajedno donosio odluke na partijskim sastancima, a novogradiščani su slijegali ramenima, razmišljaju i o Vinku kao o golubu prevrtaču. No. taj golub prevrtač se nije dao smesti. Brižljivo je iz svoje blizine eliminirao sve inteligentnije i poštenije ljude koji su od stida šutjeli prateći okrutne igre koje je Vinko igrao. Nije mu bila sveta čak svima sveta odora hrvatskih vojnika. On ju je obukao razmišljaju i o onome što će uslijediti poslije. I zato je uvijek bio posljednji. U svakoj borbi ginuli su hrabriji, srčaniji mladići. Pravi domoljubi, istinski zaljubljenici u lijepu našu Hrvatsku. A Vinko je udarajući laktovima lijevo i desno samo u politici išao naprijed. Jedva obrazovan, ali zato s besprijekorno razrađenim planom na kojemu bi pozavidjeli i znatno učeniji ljudi. Vidio je sebe i na položaju jednog gradskog moćnika, a kad mu to uspije već će se on znati održati. Krenuo je u glavni osvajački pohod, u mrak svojih dubina, nonstop se zaplićući u misterij vlastitog postojanja. Svi koji su mu se naši, na putu morali su nestati. Činio je to nenadanim .silovitim akcijama, krijući svoju pravu narav. Vinko želi veliku moć, želi uzdrmati sve oko sebe, uništiti one koji mu se isprječe NA putu. U zastrašujućoj tami vlastite nutrine, kilometrima daleko od mjesta rođenja Vinko je činio nešto po njemu najhrabrije što je život pred njega postavio: ne smije biti poražen. Za njega nije bilo ni prošlosti ni grešaka. Zagledao se u svoje ogledalo. Crna i ponegdje sjedima prošarana kosa trajnom ondulačijom ovila mu je veliku glavu poput oblaka. Imao je arogantni orlovski nos, a oko usana mu je uvijek titrao sumnjivi početak smiješka, nekakva podrugljiva grimasa. Crne kao ugljen oči magnetski su piljile u svaku sitnicu i nehotice zbrajajući i oduzimajući, kalkulirajući koliko se može uzeti ako se mrvica da.. ..

Bio je grubijan. Preko onih koji se nisu znali i mogli usprotiviti samo je prelazio. Nikad mu nije palo na um da prljavi ljudi lako prijeđu crtu između dobra i zla. Nije važno na koji cilj je Vinko bio skoncentriran, bilo je važno steci vlasi, naći načina da nadigra sve oko sebe. I to je zaokupljalo sve njegove misli i sve njegovo vrijeme. Sve drugo prepustio je zaboravu u tajnom zakutku svoje tamne svijesti. Bio je krupan čovjek, često lošeg raspoloženja. A nerijetko je svoje euforično raspoloženje postizao ponekom tableticom "Vaijuma". A kad bi mu se raspoloženje srozalo znao je uzeti i "nešto žešće". Odijevao se besprijekorno, često trzaj ući glavom tako da mu je kosa letjela kao lavlja griva. Nos mu je izgledao kao kljun grabežljivice. Ličio je na čudovište koje je svakog trenutka prijetilo da će eksplodirati. Imao je samozadovoljno lice. Lice čovjeka koji voli beskrajno mrcvariti. U Vinku je kipjela odvratnost prema Slavoncima, želio je da pate, jer, po njemu, Slavonci kvocaju kao stare kvocke, a u isto vrijeme nemaju pameti kupovati, ulagati i zgrtati devize. Pobjedonosno se smijao svom odrazu u zrcalu, a njegovo orlovske lice navuklo je masku. Neće on kapitulirati.

- Baš me briga šta ljudi govore. Važno je imati hrpu para, -pomislio je Vinko i postavio si nove zahtjeve, a kad su jednom izrečeni, moraju se ispuniti... Pa makar i hlače na koljenima pucale od savijanja pred onima "gore" o kojima je ovisio njegov probitak, on je to činio. A Vinko se znao i poput janjeta umiljato ulagivati samo ako je to značilo da će mu donijeti korist. Vinko je bio žilav kao opanak... I smrdljiviji od najsmrdljivijeg otvora na gradskoj kanalizaciji. Majstor je Vinko za sve. I tuđe žene su bivale u njegovoj igri. Sebe je prikazivao velikim moralistom, a istovremeno imao po dvije - tri ljubavnice. Ne zato što je bio dobar ljubavnik ili što bi ga one željele i voljele, već zbog toga da "velikom gospodinu" obavljaju dojavničke poslove. Njih je kupovao (posao, nesigurnost i ugrožavanje obitelji) a preko njih ucjenjivao je političke i ine protivnike. Imao je i neke druge suradnike i "pobočnike" koji su otkucavali svoje kolege i stanje u firmama, a najrevnosniji uvijek je bio UČO. Vinko ga je koristio da mu dojavljuje "neprijatelje naroda", ali ga nije cijenio jer je znao a i govorio koliko je glup. Vinko je imao i.amaterku - političarku koju je posprdno zvao "Žofa".

Zapravo Vinko je bio nitko i ništa. I sva lova ovoga svijeta njemu nije mogla kupiti ugled i društveno priznanje. Vinko je s odvratnošću prolazio pokraj gradskih prosjaka, istih onih koji su se hranili u javnoj kuhinji, sve dok Vinko nije odlučio prodati kuću u kojoj je bila javna kuhinja. Uostalom to je bila zgrada koja je gruntovno pripadala gradu, a takve zgrade "gospodin" je jednu po jednu prodavao. I tako je javna kuhinja završila na ulici. Po drugi put u roku od pet godina. Prvi put su četnici zgradu srušili do temelja, a sada je Vinko procijenio da je to dobar poslovni potez.., I bio je zasigurno za njega,jer nakon toga on je sebi u našem malom gradu kupio još jednu kuću s nekoliko etaža, a supruga mu je vozala novog "suzukija". Jer supruga tako važne osobe ne može svaki čas uzimati "mercedesa" i njime ići u kupovinu. "Suzuki" je za to prikladniji. Standard im je bio sve veći i veći, ali su zato poštenja imali sve manje i manje. Sirotinja više nikda nije ručavala u javnoj kuhinji. Uostalom, zašto bi novinari o tome uopće pisali? Uz polupismenost direktora koji je '94, došao "Bog te pita od kuda" i urednika redakcije s trogododišnjim radnim iskustvom, novinari tako što nisu smjeli primijetiti....



Popis kriminalnih radnji i imena na području Nove Gradiške i okolice

Na novogradiškom području ima mnogo nezakonitosti, koje se ne procesuiraju, ne propituju ni ne zaustavljaju. Jedan dio tih rabota vezan je za ratno profiterstvo, a jedan dio za nezakonitu privatizaciju i pljačku.

Evo samo nekih počinitelja, o kojima postoje spoznaje ali se nitko ne usuđuje govoriti:

Liječnici koji su uzimali mito za dobivanje vojnih mirovina i pripomogli da lažni branitelji dobiju povlastice:

Ferenčina, Japundžić, Radmilović i Milojević

Policajci uključeni u nelegelno dobivanje braniteljskih mirovina:

Milan Marinović, Željko Ivanović: kandidate su sami odvodili u Osijek i sređivali mirovine

Na području Nove Gradiške i sela Mačkovac, Savski Bok i Visoka Greda pljačku za vrijeme Domovinskog rata su provodili pripadnici 99 brigade iz Zagreba.

Opljačkana je i bolnica na Strmcu od strane pripadnika HV

Za pljačku su odgovorni:Ante Šolić, Zdravko Sokić, general Laušić i Dečak.

Ratno profiterstvo:

Franjo Kokanović iz Mačkovca imao je sina koji se u kući sa kolegom igrao puškom i bio je smrtno pogođen. Krivo je navedeno da ga je ubio zalutali metak iz Bosne, pa je dobio i odštetu i mirovinu.

Ante Šolić omogućio je i Zvonku Pašiću vojnu mirovinu, a isti nije htio u HV, već se sam ranio u ruku.

Stjepan Božurić iz Mačkovca nije bio vojnik a ima vojnu mirovinu .

Branko Jurašinović također nije bio vojnik a prima mirovinu.

Ante Đodan iz Varoša – vlasnik restorana, sudjelovao je u pljački hrvatske imovine, a sin nije bio hrvatski vojnik već je sudjelovao u pljački.

Organizator i izvršitelj rušenja kuća (srpskih):

Zvonimir Bošnjak (srušio među ostalim kuću Stanka Kličkovića, svog susjeda)

Željko Ivanović – na području Zapolja kod N. Gradiške

Mijo Matokanović sa svojom ekipom (iz Varoša)

Izvršitelji ubojstava:

Mijo Matokanović, Ante Šolić – sudjelovali u likvidaciji ljudi koji su se protivili pljački, kao što su bili:

Manda Keser, Andrija Pavić, Josip Figurić, Mirko Figurić i njegov zet Škarica, Tomašić i jedna žena iz Varoša koju su likvidirali dok je vozila hranu braniteljima.

Iz Mačkovca je ubijeno 9 ljudi, iz Doline 1 osoba kada su branitelji otišli na kirvaj u Rešetare.

Čak je i Dražen Špoljarić ubio (dao likvidirati) svog tasta Tutić Andriju

Sve je to i zataškano.

U Lipiku je Merčep dao ubiti 5 Hrvata (navodno greškom).

Sve je bilo pod okriljem vojne policije kojoj je na čelu bio Ante Šolić.

Zajedno sa Šolićem ljude srpske nacionalnosti istjerivao je i Mišo (Komljenović) iz Kovačevca.

Ništa nije procesuirano zbog sudaca koji nisu htjeli procesuirati, a to su:

Stanka Jelinić, Marija Mašek, Pavo Garić

Pljačka društvene imovine:

Vlado Ivković iz Ljupine, sada radi u komunalnom poduzeću Slavča, isto to poduzeće je i pljačkao. Izgradio je vlastitu kuću a nije imao ni za bicikl.

- Svi znaju da je Ante Šolić za svoju (ženinu) krojačku radnju otuđio šivaće strojeve iz modne konfekcije „Zlata“, dao prebrusiti serijske brojeve i na taj način „zameo“ trag strojevima.

- Zlatu je opljačkao i Petrović (rodom iz Rešetara) a došao je iz Kanade, prodavši zatečenu pokretninu za 800 000 maraka, te se vratio u Kanadu.

- Tvornicu stilskog namještaja „Slavonijaradinost“ oštetili su Šolić i Kutle za skoro jednogodišnju proizvodnju.

- Građevno poduzeće Strmac oštetio je Lončar Berislav. Saznavši za to, žena je izvršila samoubistvo.

- U TANG-u su neprikrivenu pljačku provodili Ivan Mikanović, Darko Petričević iz Zagreba, Ivan Topić iz Cernika. Dva kamiona robe je u njegovom mendatu nestalo kao i kamion – osnovavši svoju firmu u Zagrebu.

- Na kraju je sa znanjem A. Šolića sve prodano Talijanima za 1 kunu.

- Kooperaciju su opljačkali Slavan Jelinić (supruga je bila sutkinja) za 4 kombajna, 4 traktora s prikolicama, 2 šlepera i jedan kamion TAM.

- Ivan Dozet, direktor silosa zajedno sa Franjom Crljenkovićem oštetili su poduzeće, švercali donacije. Crljenković sada ima svoju tvornicu stočne hrane.

- Petar Lalić (mesar) sudjelovao je u švercu oko 5 000 grla stoke, prijevarama s nekim iz HV ali je morao pobjeći u Zagreb gdje se i sada skriva.

- Gradonačelnik S. Broda Meter švercao je oružje, kod Kapele je pošiljka uhvaćena – od strane policije, ali je sve zataškano. Nekoliko dana iza toga, u Dolini je nađena veća količina raznog oružja što je odvezeno za N. Gradišku.


Poštovani Forumaši,
Nije pametno nadmetati se u mišljenjima, a ne podastirati makar kakove dokaze o bilo kojoj temi, a osobito ne o nekoj osobi. Zato dozvolite nekoliko glasina i činjenica.
Ante Šolić u socijalizmu je radio u veterinarskoj stanici kao šofer i radnik na cijepljenju kokoši. Ne rugam se, radio je svoj posao. No, bio je i politički aktivan pa je dogurao dosta visoko (mislim vrlo visoko u lokalnom SSRN). Vidio sam fotografiju pred Domom kulture s nekog političkog skupa, dok je imao samo brkove.
U mirovinu je otišao zbog „psihičkih“ teškoća. Kako je sam izjavio, nije mu bilo ništa, ali „nije htio raditi za neperspektivnu državu - Jugoslaviju“.
Za vrijeme rata bio je čelnik vojne policije, koja nije dovoljno dobro odradila svoj posao, jer:
- povezuje ga se s likvidacijom ljudi koji su se protivili pljački i otimačini , kao A. P., J. F., M. F. i njegov zet Š., T., itd.
- omogućio je protjerivanje ljudi srpske nacionalnosti, čak i likvidaciju. Navodno je sam likvidirao dva čovjeka po prezimenu Dabić. Osobno mi je to pričao čovjek koji je bio spreman svjedočti, ali je na žalost pokojni.
- Izletište Strmac bilo je puno vikendica – sve je devastirano od strane HV. Kao čelnika vojne policije, držim ga odgovornim „po zapovjednoj odgovornosti“.
- U vrijeme kampanje za II. „demokratske“ izbore, vojni policajci raznosili su pozive na skupove. A ti ne dođi:
- U subotu prije izbora dijelile su se spomenice domovinskog rata. To je bilo eklatantno kršenje izborne šutnje (nisam mu išao iz principijelnih razloga).
- Kao političar nije imao šansi kod nekih stranaka, ali su pojedinci ubrzo promijenili mišljenje i kvalificirali ga lukavim, te mu iz HKDU-a prišli (kao napr. Dr. Glavaš).
- Išao je u Australiju zajedno s Glavašem i donio 10 000 dolara (teško je vjerovati da su naši Australci samo zbog toga tražili delegaciju). Međutim, neke informacije govore o 1.500,000 dolara pomoći od naših iseljenika (doznajemo od iseljenika iz jednog posavskog sela, koji su se 1992. vratili u selo- K. i N. M). O tome je znala i K.P. čijeg je sina zaposlio na INI (bez potrebne škole), a isti je bio protjeran iz HV zbog nedoličnog ponašanja. No, ulog je šutnja K.P. čiji je to bio sin.
- Strojevi iz MK Zlata završili su u radnji njegove žene, ali bez serijskih brojeva, koje je brusio jedan ugledni novogradiški majstor i samo u povjerenju to pričao. Na žalost, pokojni je.
- Sređivao je vojne mirovine ljudima koji nisu imali blistave vojne karijere kao Z.P. koji se sam ranio u ruku kako ne bi išao u Domovinski rat.
- Ne može se reći da nije činio i nešto za Gradišku, jer ne bismo bili objektivni. No, kao ni danas, pojedinci nisu svemogući. Činjenica je da se radilo na vodovodu (već je navedeno kako), grad je „fasadiran“, popravljan i td. Započele su neke gradnje: tržnica i stanovi za branitelje (kod Doma kulture), ali je sve zastalo jer se forsiralo bez prikupljene dokumentacije. Zvuzlalo se i s Panonom pa je 3 godine koalicijska vlast to raspetljavala.
- Volio je biti popularan pa je hodao u šokačkoj nošnji, predvodio crkvene procesije, vozio se u kočiji i javno istupao, s čuvenim izrazima: lanterni (umjesto lateralni) kanal, Siniša Leopard (Leopold), prvi novogradiški primat (umjesto primarijus), strmoglavi rast, isl. Osjećao je manjak obrazovanja pa je navodno pribavio i neku diplomu – no, diploma i obrazovanje nisu nužno kompatibilni.
- Ljubovanje s „časnom“ sestrom trajalo je godinama (i prije smrti njegove žene), ali kao muškarac, ne zamjeram. Nitko nije imun na „kemiju“. No, časna nije trebala izigravati sveticu ako joj se to dogodilo.
- Šolić je u svom zadnjem mandatu srušen neizglasavanjem povjerenja. Bilo je u njegovim redovima „krtica“ koji su u dogovoru s rušiteljima izostali sa sjednice Gradskog vijeća. Kasnije je smijenjen i s čela HDZ-a, što samo pokazuje da su i oni osjetili kako im postaje teret.
Da ne nabrajamo sve, Šolić je bio nadaleko poznat, na žalost, neuvijek po najboljim osobinama. Njegov "came back" u politiku ipak govori više o onima koji ga slijede nego o njemu samom. Mada, normalan čovjek mora znati kada se treba povući. Očito, Šolić to nije osjetio, pa bi mu Ronko mogao naći bolna mjesta, budući se okomio na njega. Trebao se koristiti Rojsovom formulom: „Tko je jamio, jamio?“

ponedjeljak, 23. ožujka 2009.

Pjesničke duše u redovima HDZ-a


Pjesničke duše u redovima HDZ-a

Prvotisak:mr.dr.Ivica Samardzic


GAVRILO



Ako frendica nije za sportove s loptom
imam ideja što bismo mogli vježbati utroje
"Toliko topline, pažnje, želje, blizine
… pred jutro mi podijeliše dušu napola…

… ma kad ti pukne, pogazi ponos
ponovi to i u stvarnosti , znat ću koliko to vrijedi…"
"Jedno su definicije i principi, a drugo je život
U njemu nema pravila,realno je daleko od
idealnoga



Ne lažem te… Htio bi živjeti za tebe…
Nositi te. Budi mi motiv, snaga

A to mogu samo ako sam blizu, sretan, tvoj
Uzmi to ili me slomi".

Negdje pred sto godina nekog cara ubilo…
Knjige kažu istina… Puco neki Gavrilo…
I car pade neizbježno. Poče prvi svjetski rat…
. . A ti ćeš mene ubit nježno da to ni'ko neće
znat…
isto mi je past od metka il ko žrtva ljubavi
" U srce ko rimski vojnik koplje si mi zabila
, mila jebem te u princip i ta tvoja pravila".



Pjesničke duše u redovima HDZ-a



Prvotisak: Ivo Sanader

Nenia Salonitana

za J.P.

Dosta mi je polovnjaka.
Hoću, konačno, muški da me se.
Balkanski, štono riječ.
I to: sada. Odmah. Nunc aut numquam.

Dosta mi je polovnjaka.
Tko će me, ah, tko će me, konačno, muški?
Drhćem uzbuđena. Zakoraknuti u povijest?
Quid multa? Muškarčinu čekam. Dokrajči!

Dosta mi je polovnjaka.
Numerus Negidius. Prekini, konačno,
agoniju.
Dosadni niz historijskih zelembaća.
Faex populi.
Čekaj s asfaltom. Iskorijeni najprije.

Dosta mi je polovnjaka.
Od Avara do danas. Iskrči sve, konačno.
O, sancta simplicitas. Muški me dohvati!
Ne dvoumi. Iščupaj. Ob maiorem cautelam.

Dosta mi je polovnjaka.
Po peti put. Po tko zna koji put. Konačno:
Svrši!!! O fictus possessor. U spomen:
Mojim imenom cestu nazovi.
Nuper obiit.


Jedina je razlika što Samardžić voli ženske......


subota, 21. ožujka 2009.

VINKO MATIJEVIĆ-KAKO SAM RASKRČMIO "ZVEČEVO"


PREDMET: KNJIGA

AUTOR: VINKO MATIJEVIĆ

KOAUTOR: MIHOVIL PETROVIĆ

IDEJA I PATRONAT: HDZ

NAZIV KNJIGE: KAKO SAM RASKRČMIO ZVEČEVO





petak, 20. ožujka 2009.

BEZ NASLOVA

video

dr.IVICA SAMARDŽIĆ-GAVRILO-"Mila, jebem te u princip i ta tvoja pravila"





RAVNATELJ Parka prirode Papuk Ivan Samardžić optužen je da je seksualno zlostavljao svoje zaposlenice, otvorenim ponudama za seks, telefonskim pozivima te SMS porukama:

"Ako frendica nije za sportove s loptom, imam ideja što bismo mogli vježbati utroje…", kaže u jednoj poruci. 7. rujna 2007. šalje drugu: "Toliko topline, pažnje, želje, blizine… pred jutro mi podijeliše dušu napola… ma kad ti pukne, pogazi ponos, ponovi to i u stvarnosti, znat ću koliko to vrijedi…" Da se radi o romantičnoj duši, pokazuje treća poruka koju je, tvrdi naš izvor, poslao zaposlenici 7. kolovoza 2007.:

"Jedno su definicije i principi, a drugo je život. U njemu nema pravila, realno je daleko od idealnoga. A žena si što mi vidiš slabost. Uživam s tobom. Osjećam te. Želim … Ne lažem te… Htio bi živjeti za tebe… Nositi te. Budi mi motiv, snaga. A to mogu samo ako sam blizu, sretan, tvoj. Uzmi to ili me slomi". 4. kolovoza 2007. godine šalje poruku iz koje se može vidjeti da je stihoklepac:

"Negdje pred sto godina nekog cara ubilo… Knjige kažu istina… Puco neki Gavrilo… I car pade neizbježno. Poče prvi svjetski rat… A ti ćeš mene ubit nježno da to ni'ko neće znat… Ako si nasljednik tog pretka, princip što me udavi, isto mi je past od metka il ko žrtva ljubavi. U srce ko rimski vojnik koplje si mi zabila, mila jebem te u princip i ta tvoja pravila".

Poruke koje objavljujemo su pronađene u službenom mobitelu koji je na odlasku iz PP Papuk ostavila zlostavljana zaposlenica.

Afera traje od 2008. godine: "Samardžića pokrivaju prijatelji iz HDZ-a"

Afera ravnateljevog snubljenja zaposlenica, kao i mobbinga drugih zaposlenika otvorena je još početkom prošle godine, no ni policija koja je ispitala sve djelatnike "Papuka", niti nadležno Ministarstvo kulture nisu poduzeli ništa iako su znali da SMS-ovi, koje objavljuje Index, postoje. Bivši zaposlenik Parka, povjesničar Zdenko Samardžija kaže da razlog tomu leže Samardžićeva poznanstva i veze u HDZ-u.

"Natjerao je svoje zaposlenike da potpišu nazovimo ga 'pismom lojalnosti' njemu i Parku prirode, kao da smo u Sjevernoj Koreji! Mahao je tim papirom pred nosom Bože Biškupića i govorio kako je sve divno i krasno, a to što je u samo tri godine iz 'Papuka' otišlo šest visokoobrazovanih osoba - nikome ništa", kaže Samardžija. Dodaje da je Ivan Samardžić prijavu zlostavljane djevojke, koja je u međuvremenu otišla iz Parka, zataškao i seksualno napastovanje nikada nije došlo do Upravnog vijeća.

"Nismo mogli postupati na temelju dosadašnje prijave, nego samo motriti situaciju"

Evo što državni tajnik u Ministarstvu kulture danas kaže o porukama koje smo mu poslali na uvid:

"Ministarstvo je zgroženo sadržajem ovih poruka, koje su za svaku osudu i svakako ćemo utvrditi je li ravnatelj poslao te poruke, a nakon toga ćemo odlučiti o sankcijama", kaže državni tajnik u Ministarstvu, Zoran Šikić.

"Kada se pojavila prva djelatnica koja se žalila na zlostavljanje iznijela je nedorečene tvrdnje, koje nam nisu dale za pravo postupati, nego samo motriti razvoj situacije. Bilo je i indicija da su u slučaj upletene političke igre. No, sada kada smo vidjeli ove poruke za koje smo samo čuli da postoje, uvjeravam vas da ćemo do kraja tjedna provesti istragu o ovome te već sljedećeg tjedna donijeti odluku o tome koje će biti sankcije zbog kršenja zakona o radu. Ima li ovdje osnova za kazneno postupanje, o tome će odlučiti druge institucije", kaže Šikić.

Odlazak zaposlenika iz Parka objašnjava time da su neke osobe "otišle na bolje plaćeni posao, a jedna nakon probnog roka" i dodaje da nije otišlo toliko zaposlenika koliko se spominje. Upitali smo ga zašto su godinu dana ignorirali problem.

"Ovo su prljave podvale"

S obzirom na ono što je kazao nama, evo što će im najvjerojatnije reći ravnatelj:

"Dugo sam medijski zlostavljan i to ništa nema veze s mojim životom. Sve je vezano za razotkrivanje kriminala koje sam pokrenuo, a ovo su prljave podvale i podmetanja osoba koje to žele zataškati. Te dvije žene koje su navodno zlostavljane su se zgražale na te priče i potpisale su da nikakvog zlostavljanja nije bilo".

Kada smo ga pitali je li on sastavio njihovu izjavu, odnosno takozvano "pismo lojalnosti", kaže da nije. "Te osobe su prijetile meni i mojoj obitelji i ja sam to prijavio, a podnio sudskim će se putem riješiti osobe za koje sumnjam da mi pokušavaju uništiti život na ovaj način", kaže Samardžić.

Policija: Nismo utvrdili kazneno djelo

Glasnogovornik PU virovitičko-podravske policije Josip Štajdohar kazao nam je da je u Parku prirode doista provedena istraga i da se policija po tom pitanju konzultirala s Državnim odvjetništvom.

"Utvrđeno je da događaj nije imao obilježja kaznenog djela. No, policiju je trebalo obavijestiti o postojanju tih SMS poruka", kaže on.


=================================================================

=================================================================

Zataškani seksualni napadi na radnice?




Djelatnice su ravnatelja optužile za zlostavljanje, on je sve opovrgnuo, ali prave istrage nije bilo

Početkom siječnja ove godine državni tajnik u Ministarstvu kulture Zoran Šikić bio je obaviješten o navodnom seksualnom uznemiravanju zaposlenica u Parku prirode Papuk. Dvočlano izaslanstvo te ustanove izvijestilo je Šikića da ravnatelj Parka prirode Ivica Samardžić na različite načine, otvorenim seksualnim ponudama, aluzijama, uznemirujućim telefonskim porukama, pa i neželjenim fizičkim kontaktima, krši članak 4. Zakona o radu koji govori o uznemiravanju i spolnom uznemiravanju. U gotovo dvosatnom razgovoru Šikić ih je saslušao te im savjetovao da, odluče li ostati pri navodima, sve potvrde SMS porukom. Sljedećih dana to je i učinjeno.

Dignitet ljudi i ustanove

“Molimo vas da problematiku, ako je moguće, pokušate riješiti unutar Ministarstva kulture, štiteći dignitet ljudi i ustanove. A mi smo spremni ponovno o tome svjedočiti s dokazima kada vi odredite da je to potrebno”, stajalo je u SMS poruci, čiji primitak državni tajnik Šikić potvrđuje.

- Upoznati smo s tim te smo odmah s ravnateljem obavili razgovor. On je sve odlučno zanijekao -kaže Šikić.

- S obzirom na težinu optužbi djelatnici je sugerirano da se, ako smatra potrebnim, obrati nadležnim tijelima - odgovorio je Šikić na pitanje što su u Ministarstvu kulture poduzeli nakon upozorenja o uznemiravanju zaposlenica.

Policijska ispitivanja

Čini se da je prijava bilo, jer je virovitička policija ispitala više zaposlenika. To je potvrdio i općinski državni odvjetnik iz Slatine Romeo Waller, rekavši kako mu je policija početkom godine došla s tim informacijama, no on ih je uputio na Općinsko državno odvjetništvo u Požegi koje o tom slučaju pak ne zna ništa.

- Zaposlenice su uplašene i obeshrabrene jer vide da nitko ništa ne poduzima. Nakon razgovora s policijom ravnatelj je tražio da mu referiraju što ih je policija ispitivala. Znaju i za jake veze ravnatelja Samardžića s bivšim ministrom Ivicom Kirinom, pa se boje da se sve gura pod tepih. Uz to, vrlo im je neugodno o tome javno govoriti jer bi se na kraju sve moglo slomiti na njima - rekao je jedan bivši zaposlenik Parka prirode i dodao da je u toj ustanovi javna tajna da nekoliko zaposlenica koje su bile uznemiravana nose sprej suzavac u torbi.

- Da, bila sam seksualno uznemiravana, i to je sve što vam mogu reći. O tome ne želim javno govoriti i slikati se za novine - potvrdila je svoje iskustvo s ravnateljem Parka jedna bivša djelatnica. Druga je angažirala odvjetnika koji joj je savjetovao da se zbog trauma izazvanih seksualnim uznemiravanjem obrati psihijatru. Zlostavljanje je prijavljeno i HHO-u, a prijava je stigla i u Udrugu za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga, odakle su o tome obavijestili Ministarstvo kulture.

Odbile potpisati

Na upit zna li ministar Biškupić za probleme u Parku, državni tajnik Šikić kaže kako ga o tome nisu obavijestili “jer je u razgovoru ravnatelj zanijekao optužbe”, a djelatnicu koja se žalila uputili su da “sama pokrene postupak”.

- Nije u pitanju samo seksualno uznemiravanje, već i mobbing koji ravnatelj provodi prema djelatnicima, što sam na svojoj koži osjetio - kaže Zdenko Samaržija, povjesničar koji je napustio Park zbog šikaniranja. Iz Parka prirode u kratkom je roku otišlo šest osoba, od toga četiri žene. Ravnatelj Samardžić 11. studenoga organizira potpisivanje izjave čiji je tekst sam sastavio.

“Nitko od nas potpisanih ni na koji način nije ugrožavan i zlostavljan, već imamo kvalitetan odnos unutar ustanove”, stoji u tekstu izjave.

Među 16 zaposlenika pet je žena, a njih četiri odbile su potpisati izjavu.

Ivica Samardžić: Namještaju mi!

Ravnatelj Parka prirode kaže mu da je to prvi glas da je netko zatražio zaštitu od seksualnog uznemiravanja. To se kosi s tvrdnjama državnog tajnika koji je izjavio kako je Ivica Samardžić zbog takvih pritužbi bio pozvan na razgovor i da je optužbe zanijekao. - Znam odakle to ide i tko mi smješta, ali riječ je o neradniku koji nije ispunjavao radne obveze i kad sam ga na to upozorio, počeo mi se osvećivati - kaže Samardžić. Na pitanje je li seksualno uznemiravao zaposlenice, Samardžić tvrdi da je to potpuna izmišljotina i da se takvo što nikada nije događalo. - Bilo je možda radnih nesporazuma, no bez seksualnih konotacija. Problem je što neka osoba kompliment može doživjeti kao uvredu, ali odbacujem da sam nekoga na taj način uznemiravao - kaže Samardžić.