Na stranicama Požeško-slavonske županije, dana 21.travnja 2010. godine, župan Aladrović objavio je svoj razgovor s učenicima spomenute škole kojim je oduševio svojim odgovorima prisutne učenike i svekoliku javnost. Obzirom da je tekst korigiran i upriličen za županijske web stranice, donosimo vam ekskluzivni razgovor u cijelosti.
1. Gospodine Aladrović, što ste željeli biti kao dijete?
Kao dijete često sam boravio u šumi i pomagao tadašnjim „šumarima“ u sječi. Zvali su me dalekovidni iako nisam imao očale. Obično bi se popeo na jedno drvo i motrio. Rijetko tko je imao takvu sposobnost kao ja da u zelenoj šumi ugleda čovjeka u zelenom odijelu. Tada bi hitro skočio i zazviždao poput sove, a poslije bi me „šumari“ častili i nagrađivali. Tako sam od jednoga za zasluge dobio i ovu pastirsku čašu iz 1930. godine.
(Ova županova pastirska čaša, koju on s ponosom čuva, zapravo predstavlja grb Kraljevine Jugoslavije, koji je gotovo istovjetan grbu Kraljevine Srbije.Obzirom, da je župan Aladrović početkom 90-ih godina bio aktivan član Pokreta za Jugoslaviju, pastirska čaša je dokaz da je još od mladih dana naš župan bio zadojen ovom idejom i duboko zagledan u dvoglavog orla.)
( S ponosom ju je pokazao učenicima!) E, bila su to vremena jedinstva i sloge, ali vam neću sada o politici govoriti… Nadam se da ste razumjeli da sam od ranoga djetinjstva žarko želio biti šumar i to sam 1980. godine uspio diplomiravši šumarstvo.
2. Jeste li u školi bili buntovni?
I ja sam kao i svaki normalan čovjek imao buntovne faze, a najbuntovniji sam bio u 6. razredu, ali se u ovom momentu ne mogu sjetiti zašto, jer je to bilo u šestom razredu.
3. Je li bilo nasilja u vaše vrijeme među djecom?
Naravno, ali ne u tolikoj mjeri kao danas. Obzirom da sam zbog svojih aktivnosti u šumi bio već od malena situiran nisam imao potrebe da se osobno angažiram oko vršnjačkog nasilja, uglavnom su to za mene činili drugi. Sebe samoga se sjećam kao starmalijeg dječaka kojega nisu zanimale pubertetske preokupacije. Ja gotovo i nisam bio u pubertetu koji je usporavao razvoj mojih vršnjaka tako da sam već u startu imao veliku prednost da se kao šumarski stručnjak danas nađem na ovom mjestu.
4. Što ste kao učenik radili u slobodno vrijeme?
Bavio sam se sportom, posebno rukometom u kojem sam pokazao izniman talent. Ipak, ni mogućnost profesionalnog bavljenja ovim sportom nije mogla potisnuti moju veliku ljubav; a to je neiscrpna slavonska šuma. Mojim odlaskom iz rodnoga mjesta Brodskoga Drenovca, rukomet koji je do tada bio veoma popularan se nažalost potpuno ugasio.
5. Danas vam je hobi?
Mogu slobodno reći da mi je hobi voćarstvo. Koliko to dobro radim, svjedoči i činjenica da sam se na lokalnim izborima nametnuo kao najznačajniji gospodarstvenik u ovom kraju, što govori o tome koliko nam je gospodarstvo na niskim granama. Ljudi su zamijetili da sam kao hobi gospodarstvenik bolji od profesionalaca, te su mi kao amateru dali povjerenje. Rezultate će vidjeti nakon četiri godine…ha,ha,ha…
6. Volite li čitati knjige?
Moram priznati da ih volim čitati, ali zbog brojnih obveza sve manje. Ipak, kao župan zbog kulture informiranja obavezno pročitam aktualne vijesti na internetu gdje mi među „Favoritima“ stoji stranica: JOHAN BADEN BLOG, na kojoj, dragi učenici, imate najrealniji prikaz svih najznačajnijih zbivanja u našoj županiji, osim toga, tu je i časopis „ŠILO“ koje je neizostavna literatura ne samo mene, nego i svih uvaženijih članova HDZ-a.
7. Koja vam je najdraža knjiga?
Najdraža mi je knjiga: „ KOME ZVONO ZVONI „! Iako je još nisam pročitao, njen naslov toliko me oduševio još iz školskih dana da ga ne nikako ne mogu zaboraviti. To je vjerojatno najpamtljiviji naslov neke knjige uopće, i zato vjerujem da je samo zbog naslova ta knjiga postigla takav uspjeh, pa onda sadržaj nije uopće potrebno ni čitati. Evo, vjerojatno ćete se složiti, da su glavni likovi te knjige čuli zvono kako zvoni, te su hitno sazvali sastanak, potom prebrojali prisutne i zaključili da je odzvonilo onom koji se nije odazvao.
8. Koju muziku slušate?
Obožavam tamburašku glazbu, a od ozbiljne muzike volim slušati onu glazbu iz Pink Pantera. Jedinstvena je, to prikradanje me strahovito uzbuđuje. Neodoljivo me podsjeća na krivolovca u šumi.
9. Jeste li strogi kao šef na poslu?
Mnogo sam stroži roditelj nego šef. Budući da kod kuće imam samo ženu veoma sam strog prema svojoj djeci, ali sam zato kao šef blag i popustljiv. Evo, još dok sam bio šef u šumariji nisam nikako imao hrabrosti naplatiti milijunski dug kumu Franji Luciću. Kad on onako velik stane pred mene, pa skupi obrve, iskrivi usta i stane jecati…kako, kako da budem strog prema njemu. Ili recimo dođe mi električar Gaura i umjesto 5 žarulja greškom promijeni 5 milijuna žarulja…kako, kako da ga kaznim, a čovjek je od silnoga svjetla gotovo oslijepio, te je od 5 žar. pročitao 5 mil. To mi je slabost, veoma sam osjetljiv na probleme bližnjih. Evo, sad sam morao smijeniti dr. Nakić da bi na njezino mjesto postavio šogora veterinara kojemu nije išlo.
10. Je li vas lako izbaciti iz takta?
Naprotiv! Teško me je izbacit iz takta. Ipak, kontrola emocija i stresan život od malih nogu ostavili su na mene neke zdravstvene posljedice. Ne smeta me toliko što me napao šećer, već što mi noge sve više odlaze u iks, te nakon napornoga dana izgledaju kao da sam sjahao s konja a ne izišao iz automobila. Zbog toga sam svake godine niži za jedan centimetar. Jedino logično obrazloženje dobio sam od uvaženog hadezeova psihoanalitičara dr. Grudena koji je iskrivljenje mojih nogu povezao sa sve češćim optužbama od strane oporbe, a ja reagiram na svaki prigovor tako da nesvjesno se zbijem prema tlu umjesto da skočim od bijesa i izbacim negativnu energiju u zrak. Dr. Gruden mi je predložio da se rekreativno umjesto rukometa bavim svakodnevnim penjanjem po užetu. Što mrzim, jer me ta aktivnost neumoljivo podsjeća na aktivnosti iz djetinjstva kada sam zarađivao kruh penjući se po drveću i stražario.. E, sad, moram izabrati, ili penjanje po užetu ili ću nakon 4. godine županovanja biti manji 4.centimetra, tako da ću za drugi mandat biti premalen.
11. Može li župan učiniti štogod kako bi se uredio naš prekrasni, ali zapušteni
trenkovački dvorac ?
Ne može!
12. Poštovani župane, na kraju našega intervjua možete li uputiti kakvu
poruku učenicima naše škole?
Mogu!
Učite, dobro učite, i tako ćete puno lakše uspjeti u životu ostvariti ono što želite!
KRAJ
Nema komentara:
Objavi komentar