Ovih dana problem pedofilije u Katoličkoj crkvi isplivao je na površinu poput dugo skrivane lešine na iznenađenje svih onih koji su sudjelovali u zataškavanju takvih nemilih događaja. Poznato je da Crkva ima problema s celibatom i razvratom svake vrste među klerom, međutim, isto tako, malo je prokazanih i osuđenih svećenika te se čini da su takvi uistinu pronašli utočište u Svetoj crkvi za vlastite nastranosti. Interes javnosti razgolitio je inertnost crkvene hijerarhije te zatvaranje očiju odgovornih za takvo stanje do te mjere da je na „optuženičku klupu“ postavljen čak i sam poglavar Katoličke crkve papa Benedikt XVI. koji je kao kardinal i predstojnik Kongregacije za nauk vjere stao u obranu „posrnulih svećenika i biskupa“ nauštrb žrtava tj.nevine dječice.
Dugogodišnja praksa u Crkvi je prvotno zaštita ugleda Crkve pa tek onda pijetet prema žrtvama, što je značilo da se počinitelji stavljaju pod zaštitu ne zbog opravdanja njihova čina nego zbog mnogo većega zla, a to je da bi se prokazivanjem i kažnjavanjem takvih svećenika zadale krvave rane Crkvi – Tijelu Kristovu. Ovakav srednjovjekovni pogled na grijeh unutar same Crkve otkriva činjenicu o minornosti uloge laika u samoj Crkvi i žrtvovanju onih koji su doživjeli poniženje i nepravdu od strane klera. Upravo ovakav pristup crkvene hijerarhije umnožio je ovakve slučajeve do te mjere da gotovo nemamo biskupiju u Katoličkoj crkvi koja nije ranjena ovim grijesima. Čak što više, ova popustljivost Crkve prema pedofilima svećenicima pozvala je sve one nastrane tipove koji su ušli u red svećeništva kako bi izrazili svoju iskrivljenu seksualnost sa što manje rizika da budu prepoznati i osuđeni. Eskalacija ovog problema pokušava se objasniti ,od strane crkvenih autoriteta, pritiskom ateista na ugled Crkve te pokušaj njezine diskreditacije. Međutim, pri tome se zaboravlja činjenica da je ovakva praksa zaređenih svećenika svojom učestalošću dostigla svoj vrhunac, a paralelno s tim rasla je i drskost klera koji se uljuljao u nedodirljivost habitusa smatrajući da priprosti puk nije u stanju raspoznati tko je muško, a tko žensko ispod reverende. Uz ogroman osjećaj sigurnosti takvih svećenika unutar institucija Crkve svakako da se računalo i na zatucanost puka kojeg se poučavalo na taj način da tko napada svećenika napada samoga Krista. I tako je Krist u Katoličkoj Crkvi zloupotrebljen kao zaštitnik pedofila, homoseksualaca, transvestita i drugih nesretnika.
Crkva se ne treba plašiti ateista jer najveću opasnost za njezinu vjerodostojnost predstavljaju sami klerici, i to ne samo oni koji aktivno sudjeluju u izobličavanju slike Božje nego i oni koji zatvaraju oči nad takvim pojavama ne čineći ništa do li vlastita samozadovoljavanja. Čak je i sam Benedikt XVI. na svetoj misi prilikom posjeta Malti doslovce zaspao što je vjerodostojan znak da neće imati snage poduzeti ništa oko raskrinkavanja pedofilije u Crkvi. Naši biskupi su poručili da takve svećenike prijavimo civilnim sudovima, što je jasna poruka da Crkva u Hrvata nema namjeru progoniti svećenike pedofile po crkvenim sudovima unatoč činjenici, da u svakoj biskupiji ćući barem nekoliko Čučeka u namjeri da zaskoče dijete u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Ima li pedofila u Požeškoj biskupiji??
Ako ima svećenika homoseksualaca, što je notorna činjenica, onda ima i pedofila! Jer kako objasniti činjenicu da prvopričesnika na prvoj ispovijedi svećenik pita ima li dlačica na spolovilu, ili da na vjeronauku dodiruje djevojčice po nogama pod krinkom kako trebaju sjediti! Kako objasniti činjenicu da jedan uvaženi kanonik izjavi da drugom kanoniku ide namjestiti „zadnji trap“, dok se drugi kanonik divi muškim nogama ili ga pronađu u sobi u krevetu sa soboslikarom. Ili što reći na činjenicu da bogoslovi nabasaju na uvaženog svećenika preobučenoga u ženu, uredno našminkanoga s haljinicom i sličnim rekvizitima, ili što reći o susretima požeških svećenika homoseksualca i nekoliko preplanulih bogoslova iz Đakova, ili što reći o tome, da je naša biskupija postala utočište svećenika koja je postala glavna meka takvoga života unutar granica RH??
Može li svećenik koji želi biti nečija žena vjerodostojno djelovati i propovijedati Krista??
Može li svećenik koji se tobože hrva na podu župske kuće s bogoslovom, a sve pod krinkom dodirivanja mladića tumačiti Riječ Božju??? Ovdje ne govorimo o onima koji javno žive s ženama, jer je to postalo gotovo normalno, pa čak i poželjno u paraleli s mekoputenošću…
Crkva je potrebna čišćenja iznutra, stoga je prebacivati odgovornost na ateiste ili nijekati postojanje pedofilije u Crkvi javna podrška takvim svećenicima da ustraju u nastranostima i da se pri tom osjećaju vrlo zaštićeni.
Odgovornost laika za promicanje vrijednosti Evanđelja nije neznatna! Laici su dužni surađivati na dobrobit Crkve, te skrenuti pozornost mjerodavnima na sve devijacije koje narušavaju sliku o Bogu. Jasno je, da će u takvoj aktivnosti laici biti progonjeni i žigosani kao protivnici Crkve, ali je isto tako jasno da pedofili ne predstavljaju Crkvu, te da će oni koji budu sudjelovali u njihovom raskrinkavanju biti na strani Krista što je u konačnici ljudskoga života mnogo važnije.
Ima li naša biskupija snage da se odupre ovim zlima, vidjet ćemo! Za početak molimo sve čitaoce ovih redaka da svojim vjerodostojnim dojavama ( mogu i anonimne!) prijave takve svećenike našem biskupu, pa makar se radilo o njegovim najbližim suradnicima. Nadamo se da će najodgovorniji svećenik u biskupiji otac Antun poduzeti sve potrebne radnje i lišiti se usluga onih svećenika kao što se lišio i usluga nekoliko vjeroučitelja koji mu nisu bili po volji. A ako ne bude htio biskup, onda će to zasigurno učiniti Bog. Živi bili, pa vidjeli!
Nema komentara:
Objavi komentar