Čovjek iz kamenjara
Vinko se rodio prije pedeset godina. No, njegov pustolovni, avanturistički duh vječito ga je vodio dalje od škrtog hercegovačkog kamenjara i maslinovog ulja kojim je uvijek mazao kosu. Njegov prvi brak, ozakonjen u ranoj mladosti, u neimaštini kamene kućice u kojoj je živio s još petero braće, raspao se odmah. Ostavio je mladu nevjestu Anku i u potrazi za boljim i lagodnijim životom skitao je od mjesta do mjesta: "gdje bolje tu dulje". Rijetko bi imao novca da navrati dan-dva do kamene rodne kućice i ponovno nestajao. No, Anka mu je sve praštala i bez glasa to podnosila. Nije zajecala ni kada je rodila blizance, a njihov otac ih nije došao niti vidjeti. Obrađivala je maslinik, sadila vinograd, prehranjivala sebe i djecu. Onda jednog dana, sličnog ovome, stigao je u kamenjar glas da se tamo u dalekoj Slavoniji Vinko zaručio s mladom i bogatom djevojkom. Spakovala Anka ono malo svojih krpica i s nejakom djecom odvažila se na daleki i nepoznati put. Kad se pojavila na njegovom pragu gladna, žedna i s pospanom djecom u naručju, on se pravio da je ne poznaje. U Anku je znatiželjno buljila okrupnjela žena koja nije mogla vjerovati da je njen Vinko bigamista. Anka je cinično skupila usta, pogled joj je odlutao u daljinu, a potom je i ona nastavila sitnim ženskim umornim koracima za tim pogledom. Vinko je za nju prestao postojati zauvijek. Odjednom joj se učinilo da je sve to već proživjela, te da nema potrebe praviti scene. Osim toga, valjalo je djecu vratiti kući pa tada promisliti o svemu. Tako je i učinila. Više nikada se nije udavala, sav svoj život posvetila je svojim svakim danom sve kršnijim sinovima. No, iako visoki i lijepi, obojica su bili suptilni i nježni, često očiju uplakanih, jer otac nikada nije pitao za njih. Prolazile su godine, Vinko je u svom novom braku bio zadovoljan, a njegova kći Božica izrasla je u pravu ljepoticu. Majka i otac čitali su joj svaku pa i najmanju želju iz očiju. Vinku je osamnaest godina proletjelo kao san. U Novoj Gradiški bio je vrlo uspješan obrtnik koji je svakim danom imao sve više novca. I onda je njegova mezimica, u dobi od sedamnaest godina, na ljetovanju upoznala jednog kako im je rekla siromašnog mladića koji je tek počeo studirati. Sanjala je o ljubavi s njim i oči su joj se sjajile svaki put kada bi je on nazvao. Vinko se nije protivio. Nek se djeca vole, a ako je mladić dobar i usreći Božicu, pa već će im i on pomoći. No, onda jednog dana Božica je stigla kući sva uplakana. Kada je mladiću rekla svoje prezime uspostavilo se da oni nikada neće moći živjeti skupa. Božičine oči su optuživale oca, no ovaj je mislio: - mlada je, preboljet će tu ljubav!
Ali njegov sin Antiša nije mogao preboljeti. Nešto se prelomilo u njemu. Oduzeo si je život u hladnoj suterenskoj studentskoj sobici. Vinko mu čak ni na sahranu nije došao:
-Čemu? Onaj koji nije u stanju živjeti, radije nek si sam prikrati muke. Pa, makar to bio i vlastiti sin!
Božica je polako zaboravljala, jer vrijeme liječi sve rane. Za Vinka je život išao dalje. Ta, nije mogao dopustiti da mu suicid njegova sina pokvari raspoloženje i to sada kada mu je krenulo. U njegovoj radionici dnevno se šivalo na tisuće hrvatskih zastava, za kojima je bila ogromna potražnja. Prestao je brojiti lovu koju je spremao na svoj bankovni konto. Sve za Božicu. Nek joj se nađe. Ona nije smjela biti gladna. Morala je imali svog novog "golfa", skupocijeni unikatni nakit, krzna, desetine pari cipela. Kad ih već nije u mladosti imao on, bar njoj da ih priskrbi. I Božica je uvijek imala više od svojih prijateljica. O Antiši nikada nije mislila. Što je bilo, bilo je. Njegova mati odgojila je mekušce, pa ni njenog oca Vinka nije se moglo osuđivati za ono što je sin učinio. Život baš ponekad zna pred čovijeka staviti zamku pa se iz te zamršene paukove mreže teško pronalazi izlaz. Božica je svoj vidjela u brojnim vezama koje su uvijek kratko trajale.I blijedile bi prije nego bi protekao mjesec dana. Neka uživa, neka ljubi i bude ljubljena. Njega je njegov ćaća natjerao da se oženi Ankom iako ga nije pitao. Ali, otac je želio da mu sin poštuje zadanu riječ. "Ta ne možeš danas ovako sutra onako." U njihovoj obitelji generacijama su bili siromašni, ali čestiti ljudi. Svakome su "uvik" mogli pogledati u oči. Vinko je svojim nečasnim postupkom osramotio svoju obitelj, ostavivši Anku bez riječi. To mu njegov otac nikada nije mogao oprostiti. Uostalom Vinka to nije ni zabrinjavalo. On je sam znao kako je uložio maksimum svojih napora da postigne to što je postigao. I još uvijek nije bio zadovoljan sobom. Težio je postići još više. Razmišljao je kako je samo svojom beskrupuluznošću stekao novac i ugled. Jedino mu je još nedostajao položaj. "No, imat ću ja i to", obećao je Vinko sam sebi i skoncentrirao se da postigne željeni cilj. A cilj opravdava svako upotrebljeno sredstvo. Stoga je dugogodišnji prekaljeni i istaknuti komunista, veliki Jugoslaven i partijac Vinko zaigrao opasnu dvostruku igru. Posjećivao je sve predizborne skupove, sve glasnije osuđivao svoje dojučerašnje kolege i članove Saveza komunista. Znao je, stiže novo vrijeme, a to novo vrijeme traži nove ljude, one koji znaju igrati sve igre. One koji znaju uživati u hazardu. Neštedimice je galamio protiv onih s kojima je zajedno donosio odluke na partijskim sastancima, a novogradiščani su slijegali ramenima, razmišljaju i o Vinku kao o golubu prevrtaču. No, taj golub prevrtač se nije dao smesti. Brižljivo je iz svoje blizine eliminirao sve inteligentnije i poštenije ljude koji su od stida šutjeli prateći okrutne igre koje je Vinko igrao. Nije mu bila sveta čak svima sveta odora hrvatskih vojnika. On ju je obukao razmišljaju i o onome što će uslijediti poslije. I zato je uvijek bio posljednji. U svakoj borbi ginuli su hrabriji, srčaniji mladići. Pravi domoljubi, istinski zaljubljenici u lijepu našu Hrvatsku. A Vinko je udarajući laktovima lijevo i desno samo u politici išao naprijed. Jedva obrazovan, ali zato s besprijekorno razrađenim planom na kojemu bi pozavidjeli i znatno učeniji ljudi. Vidio je sebe i na položaju jednog gradskog moćnika, a kad mu to uspije već će se on znati održati. Krenuo je u glavni osvajački pohod, u mrak svojih dubina, nonstop se zaplićući u misterij vlastitog postojanja. Svi koji su mu se našli, na putu morali su nestati. Činio je to nenadanim .silovitim akcijama, krijući svoju pravu narav. Vinko želi veliku moć, želi uzdrmati sve oko sebe, uništiti one koji mu se isprječe na putu. U zastrašujućoj tami vlastite nutrine, kilometrima daleko od mjesta rođenja Vinko je činio nešto po njemu najhrabrije što je život pred njega postavio: ne smije biti poražen. Za njega nije bilo ni prošlosti ni grešaka. Zagledao se u svoje ogledalo. Crna i ponegdje sjedima prošarana kosa trajnom ondulacijom ovila mu je veliku glavu poput oblaka. Imao je arogantni orlovski nos, a oko usana mu je uvijek titrao sumnjivi početak smiješka, nekakva podrugljiva grimasa. Crne kao ugljen oči magnetski su piljile u svaku sitnicu i nehotice zbrajajući i oduzimajući, kalkulirajući koliko se može uzeti ako se mrvica da.. ..
Bio je grubijan. Preko onih koji se nisu znali i mogli usprotiviti samo je prelazio. Nikad mu nije palo na um da prljavi ljudi lako prijeđu crtu između dobra i zla. Nije važno na koji cilj je Vinko bio skoncentriran, bilo je važno steći vlast, naći načina da nadigra sve oko sebe. I to je zaokupljalo sve njegove misli i sve njegovo vrijeme. Sve drugo prepustio je zaboravu u tajnom zakutku svoje tamne svijesti. Bio je krupan čovjek, često lošeg raspoloženja. A nerijetko je svoje euforično raspoloženje postizao ponekom tableticom "Valijuma". A kad bi mu se raspoloženje srozalo znao je uzeti i "nešto žešće". Odijevao se besprijekorno, često trzajući glavom tako da mu je kosa letjela kao lavlja griva. Nos mu je izgledao kao kljun grabežljivice. Ličio je na čudovište koje je svakog trenutka prijetilo da će eksplodirati. Imao je samozadovoljno lice. Lice čovjeka koji voli beskrajno mrcvariti. U Vinku je kipjela odvratnost prema Slavoncima, želio je da pate, jer, po njemu, Slavonci kvocaju kao stare kvočke, a u isto vrijeme nemaju pameti kupovati, ulagati i zgrtati devize. Pobjedonosno se smijao svom odrazu u zrcalu, a njegovo orlovske lice navuklo je masku. Neće on kapitulirati.
- Baš me briga šta ljudi govore. Važno je imati hrpu para, -pomislio je Vinko i postavio si nove zahtjeve, a kad su jednom izrečeni, moraju se ispuniti... Pa makar i hlače na koljenima pucale od savijanja pred onima "gore" o kojima je ovisio njegov probitak, on je to činio. A Vinko se znao i poput janjeta umiljato ulagivati samo ako je to značilo da će mu donijeti korist. Vinko je bio žilav kao opanak... I smrdljiviji od najsmrdljivijeg otvora na gradskoj kanalizaciji. Majstor je Vinko za sve. I tuđe žene su bivale u njegovoj igri. Sebe je prikazivao velikim moralistom, a istovremeno imao po dvije - tri ljubavnice. Ne zato što je bio dobar ljubavnik ili što bi ga one željele i voljele, već zbog toga da "velikom gospodinu" obavljaju dojavničke poslove. Njih je kupovao (posao, nesigurnost i ugrožavanje obitelji) a preko njih ucjenjivao je političke i ine protivnike. Imao je i neke druge suradnike i "pobočnike" koji su otkucavali svoje kolege i stanje u firmama, a najrevnosniji uvijek je bio Učo. Vinko ga je koristio da mu dojavljuje "neprijatelje naroda", ali ga nije cijenio jer je znao a i govorio koliko je glup. Vinko je imao i.amaterku - političarku koju je posprdno zvao "Žofa".
Zapravo Vinko je bio nitko i ništa. I sva lova ovoga svijeta njemu nije mogla kupiti ugled i društveno priznanje. Vinko je s odvratnošću prolazio pokraj gradskih prosjaka, istih onih koji su se hranili u javnoj kuhinji, sve dok Vinko nije odlučio prodati kuću u kojoj je bila javna kuhinja. Uostalom to je bila zgrada koja je gruntovno pripadala gradu, a takve zgrade "gospodin" je jednu po jednu prodavao. I tako je javna kuhinja završila na ulici. Po drugi put u roku od pet godina. Prvi put su četnici zgradu srušili do temelja, a sada je Vinko procijenio da je to dobar poslovni potez.., I bio je zasigurno za njega,jer nakon toga on je sebi u našem malom gradu kupio još jednu kuću s nekoliko etaža, a supruga mu je vozala novog "suzukija". Jer supruga tako važne osobe ne može svaki čas uzimati "mercedesa" i njime ići u kupovinu. "Suzuki" je za to prikladniji. Standard im je bio sve veći i veći, ali su zato poštenja imali sve manje i manje. Sirotinja više nikda nije ručavala u javnoj kuhinji. Uostalom, zašto bi novinari o tome uopće pisali? Uz polupismenost direktora koji je '94, došao "Bog te pita od kuda" i urednika redakcije s trogododišnjim radnim iskustvom, novinari tako što nisu smjeli primijetiti....
Nema komentara:
Objavi komentar