RAZMIŠLJANJA JEDNOG TEOLOGA

KOMENTAR BOŽIĆNE PORUKE POŽEŠKOG BISKUPA

Čitajući retke božićne poruke biskupa A. Škvorčevića ne možemo se oteti dojmu o slici Crkve koja se pretvara u sistem vlasti i represije koja isključuje stvaralaštvo i samokritiku. Požeški biskup opijen mističnom svemoći svete vlasti zatvara se u geto koje samo sebe uznosi i slavi zaboravljajući da nije vlasnik Božjega spasenja koje pripada svim vjernicima, te se na taj način stavlja iznad zajednice kojoj bi zapravo trebao služiti.
Biskupova samodostatnost i uhodana pravila igre među crkvenim podanicima stvara otuđenje, pasivnost i automatizam, a posljedica toga je da imamo Crkvu koja misli, govori i ne čini, Crkvu koja nije u stanju aktualizirati Evanđelje te odgovoriti na izazove današnjega svijeta. Poznati teolog dr. Vjekoslav Bajsić usporedio je Crkvu sa slikom ježa koji pokušava sam pretrčati autocestu. Više od sporosti ježa zabrinjavaju „bodlje“ okrenute prema braći laicima. Ovo nepovjerenje prema funkciji laikata unatoč enciklikama Drugog vatikanskog sabora podsjeća nas na nepovjerenje i strah političke i svećeničke elite u Isusovo vrijeme. Isus se nije dodvoravao moćnicima tadašnjega svijeta , nego je raskrinkao njihovo licemjerje osudivši jednako vladajuću elitu kao i one koji ih podržavaju svojim interesnim ulizičarenjem. Svojim primjerom Isus je opunomoćio svakoga vjernika da kritizira i raskrinkava zlo i nepravdu, činili ga oni saduceji ili neautentična crkvena vlast u našoj biskupiji koju predvodi biskup A. Škvorčević. Dakle, nije uopće upitna mogućnost kritike biskupa i njegovih (naših ) svećenika kao svjedoka vjere i posrednika između Boga i ljudi, već s pravom trebamo postaviti pitanje i vlastite indiferentnosti i inertnosti prema bljutavosti crkvenih službenika u naviještanju Evanđelja. Nitko nije slobodan od odgovornosti nad ravnodušjem svjedočenja Isusovog djelovanja. Raskrinkavanje onih koji zbog vlastite oholosti i nedostatka vjere prenose krnje i osakaćeno Evanđelje treba shvatiti kao izraz ljubavi prema Crkvi i zauzetošću prema vrijednostima Radosne vijesti. Bit će onih koji će ovaj komentar shvatiti kao napad na autoritet crkvenih institucija i službenika, međutim odmah ćemo ih podsjetiti da autoritet ne proizlazi iz svete vlasti već od primjerenog življenja Kristova otajstva.
U Škvorčevićevom upravljanju Požeškom biskupijom ima premalo toga božanskoga, dominira logika svake druge ljudske vlasti sa svim njezinim lukavštinama. Kult ličnosti koju provodi Škvorčević centralističkim i autoritativnim vođenjem crkve ima snažnu podršku u kleru. Oni svećenici koji se protive ovakvom vođenju Crkve ili bolje reći; oni koji ne iskazuju dovoljno divljenja bivaju omalovaženi i marginalizirani, stoga nije čudno da svaka vlast želi biti korumpirana, a apsolutna još i više, niti je čudno vidjeti svećenika promaknutog svim mogućim crkvenim titulama te namještenoga u vođenju „izdašne „ župe koji svojim ponašanjem ne samo da ne svjedoči Krista već mnogim anomalijama sablažnjava vjerničku zajednicu. Ovakav Škvorčevićev način vođenja Crkve urodio je mnogim patologijama, poput; pomanjkanja dijaloga, osuđivanje i sprečavanje svakog kritičkog duha, nedostatak stvaralačke mašte, a otvorio put inflaciji poziva na poslušnost, podređivanju, disciplini i svemu onome što u svakom trenutku opravdava postojeću vlast bez obzira kakva ona bila. Otvoreni poziv biskupa na vjernost Crkvi i njemu stavio je u drugi plan poziv na vjernost Kristu. Doduše biskup bi trebao predstavljati Krista, međutim svjedoci smo da je u biskupiji trijumfiralo sve ono protiv čega se Krist borio: moć,vlast i novac. Ispada, da u ovim vremenima korupcijskih afera političari pronalaze nadahnuće u korumpiranom shvaćanju upravljanja podređenima u crkvenoj hijerarhiji. Otud povezanost vladajuće elite i većine biskupa i klera koji već dva desetljeća vrbuju vjernike za stranku HDZ-a Bogataši koji su se preko noći obogatili i koji sudjeluju u izrabljivanju i osiromašenju puka dobili su utočište i alibi crkvenih službenika koji umjesto da ih na svetim misama i u glasilima prozivaju za nečasne radnje, oni ih veličaju stavljajući ih u prve redove pozivajući narod na pljesak. U crkvi je nažalost oživljen onaj tip crkvene nazočnošću s vlašću koja je saveznica moćnih te niti je evanđeoska niti odgovara
pozivu povijesnog trenutka. Usudio bih se reći da crkveni službenici prostituiraju crkveni prostor u političke svrhe i čisto ovozemaljske probitke koji nemaju nikakve veze s Kraljestvom Božjim.
Nažalost, postali smo svjedoci da požeški biskup gradi kraljevstvo na zemlji bez Boga i bez vjernika rastjerujući i dijeleći stado na lijeve i desne, na podobne i manje podobne, na bogate i siromašne itd. Kad imamo sve ovo u vidu, onda ne iznenađuje omalovažavajući opis Isusova rođenja u biskupovoj božićnoj poruci:“ Pred očima nam je prizor siromašne obitelji na putovanju, kojoj se u štali rodilo dijete. Reklo bi se to je samo još jedan od beznadnih slučajeva na zemlji kojih je na pretek i u naše doba…“
Ispada da su Josip i Marija bili na proputovanju, a ni govora nema o tome da su bježali od tadašnje političke i svećeničke elite. Znakovito je da je mali Božić bježao od moćnih te pronašao utočište kod neznatnih. Pita li se biskup hoće li Krista biti stid posjetiti ga u palači prilikom svoga drugog dolaska ili će mu ipak poručiti da je mnogo manje beznadno roditi se u štalici nego poput Heroda živjeti u dvorcu i izdavati naredbe o uklanjanju onih koji se ne uklapaju u primitivne ovozemaljske slagalice. Neprimjereno je Josipovu obitelj nazivati siromašnom obitelji, niti ičiju obitelj koja je spremna surađivati na promicanju života. Siromašan je bio Herod koji je u svojoj palači smišljao smaknuća svojih protivnika. Ne želim biskupa Škvorčevića usporediti s Herodom, ali čini mi se da je mnogo sličniji njemu nego li Kristu.
Centralni dio Škvorčevićeve božićne poruke je lik svetoga župnika Arškoga Ivana Vianneya čije duhovne misli biskup citira kako bi naglasio važnost svećeničkog poziva i sakramentalne vrednote Crkve. Odlomak božićne poruke završava riječima svetoga župnika: „Poslije Boga, svećenik je sve!“ Biskupovo naglašavanje susretanja s Bogom u svetim sakramentima naglašava jednostrano Božju volju, dok je neminovan ljudski napor izostavljen zbog životnoga stila samoga biskupa i većine klera kojega predvodi iz kojega se ne naziru evanđeoski korijeni služenja vjerničkoj zajednici. Time je svjedočiteljska dimenzija crkvenih službenika svedena na razinu pukog činovničkog dijeljenja sakramenata. Prema takvom piramidalnom shvaćanju religiozne zbilje dovoljno je biti na višoj razini da bi više sudjelovao u božanskoj vlasti. Poruka je to mjesnoga biskupa svojim svećenicima i javna podrška da se ne odriču svojih povlastica i prava, a napose da nitko od njih neće biti kažnjen niti prokazan za inertnost, neautentičnost i javnu sablazan s mnogim prisutnim porocima koji kod pojedinih svećenika nadilaze prosječnu izopačenost. Za svećenike u ovoj biskupiji dovoljno je samo iskazivati poslušnost prema biskupu i biti poslužitelj sakramentalnih otajstava. Zato riječi biskupa u kojem svećenike stavlja odmah nakon dragoga Boga zvuče degutantno i nevjerodostojno, jer mu nedostaje osobno svjedočanstvo izgovorenih riječi. Najlakše je prisvojiti slobode za koje su se izborili drugi! Sv. Ivan Arški nije iz palače ulazio u Crkvu! Njegov stan odaje krajnje siromaštvo svećenika koji je za sebe malo trebao. Hranio se krumpirom koji je sam skuhao za cijeli tjedan! Ispovijedao svaki dan najmanje 12 sati! Bog mu je dao milost da umnoži brašno!
Imao je problema s ljubomornim biskupom i braćom svećenicima koji su iskazivali zavist ! Naposljetku, umro je od iscrpljenosti! Ove bitne ljudske napore koji dolaze odozdo u susret Božjoj volji naš biskup Antun nije smatrao shodnim naglasiti jer bi to, između ostaloga, bilo preveliko breme i za njega i za podređene mu svećenike čiji je životni stil kod većine u velikom raskoraku sa stilom življenja sv. Ivana Arškog. Kada sv. Ivan Arški kaže da je poslije Boga svećenik sve, onda uistinu nemamo razloga sumnjati u nadahnutost i istinitost takve izjave, a poglavito u te riječi nisu sumnjali ljudi koje je za života susretao.
Ne očekujemo od biskupa i svećenika da budu sveci, ali očekujemo barem to da budu mrvicu bolji od prosječnih vjernika. Sv. Ivan Vianney poslan je u župu Ars s obrazloženjem:“ U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu, vi ćete je u nju unijeti!“ Zapitao bih biskupa, osjeća li ikakvu odgovornost zbog sve manje ljubavi prema Bogu u našoj biskupiji i može li

se naviještati vjerodostojno spasenje bez osobnog svjedočenja formuliranog u frazama. Misli li da vjernici u susretu s njim susreću sliku dobroga Pastira ili mešetara ovozemaljskih vrijednosti koji zlorabeći hijerarhijski položaj svojom ohološću i bezobzirnošću prema ljudskim sudbinama sablažnjava vjerničku zajednicu.
Biskup nadalje konstatira da ovaj Božić slavimo u ozračju osiromašenja, korupcijskih afera i općenito nezadovoljstva zbog postojećeg stanja, te se pita:“ od koga možemo očekivati promjene? Kako se može promijeniti današnji svijet?“ zaboravljajući pri tom da je jedan od lidera takvog ponašanja! Nije li i biskup korumpiran ako sudjeluje u lobiranju za aktualnu političku vlast, ili ako zajedno s mjesnim župnikom lobira za izbor ravnatelja škole, a da ne govorimo o tome kako bez ikakve prethodne rasprave premješta župnike, doslovce tjera redovnice, razrješava dužnosti vjeroučitelje laike itd. Što u ovom slučaju znači Crkva koja služi i koja je siromašna? Mogu li se preobratiti ovakvi biskupi koji u Božje ime žele vladati, a prečesto ne žele ni Bogu ni narodu odgovarati?
„Koliko je svećeničkim služenjem svjetala zapaljeno, suza obrisano, mržnji ugašeno…“, pita se Škvorčević, ali se isto tako treba zapitati koliko je on osobno svjetala ugasio, mržnji rasplamsao, suza prouzročio itd. Da li je govorio istinu napisavši: „ S iskrenom željom da nebesko Svjetlo dopre do svakoga od vas,…“, ili se samo pretvara da je Božji, zamućujući to isto Božansko svjetlo, zagorčujući narod.
Na samom kraju božićne poruke biskup pronalazi krivca u komunističkoj vlasti koja je obezvrijedila vrijednosti, osuđivala ljude bez suda na montiranim procesima, proglašavala neprijatelje naroda, progonila nepodobne itd. Čitajući ove retke dolazimo do jednostavnog zaključka da je biskup Škvorčević također komunist koji u svom pastoralnom djelovanju čini sve što su činili i komunisti. Ovo je zapravo jedino mjesto u božićnoj poruci gdje Škvorčević barem nesvjesno osuđuje sam sebe!
Božićna poruka završava pozivom:“Iskazujmo poštovanje, povjerenje i ljubav prema današnjim svećenicima, surađujmo s njima…“ Poštovanje i povjerenje su kategorije koje se zaslužuju vlastitim radom i primjerom! Habitus i pozivanje na vjernost “odozgo“nedovoljni su elementi u promidžbi jedne tako uzvišene profesije.Oni koji su na strani onih koji zakidaju plaću radniku, te sirote ostavljaju bez korice kruha ne mogu se skriti niti iza lažljivih riječi, niti iza mnogih titula i uzvišenog staleža koji ni na jedan način ne mogu opravdati ono što je običnom puku lako vidljivo. Povijest se ponavlja, a dionici takvih nepravdi bez obzira na upozorenja proroka i uz božićne pjesme bez straha ponavljaju pogreške mnogih prethodnika, vjerojatno s nadom da Bog ipak neće doći.
Završavamo ovaj komentar riječima; da će Bog ipak doći i to ponajprije onima koji su najneznatniji i najmanji, onima kojima je i krenuo na početku priče bježeći od moćnih.
Sve vas blagoslivlja i od srca u Gospodinu pozdravlja vjeroučitelj Stanko Pavković, s nadom da će ovaj komentar unijeti barem malo Svjetla više onima koji su u ovoj godini doživjeli nepravdu, osiromašenje i odbačenost! Sretan Božić!

Stanko Pavković, dipl. teolog
25. prosinca 2009. godine