Johan Baden: 2013

U veoma kratkom vremenskom roku uspjeli smo izgraditi društvo obespravljenih i poniženih. Mnogima je onemogućeno pravo na rad, pravo na pristojnu mirovinu, pravo na učinkovito liječenje, pravo na zdravu prehranu i slično. Ono što su nam zagarantirali naši domaći moćnici je jedino pravo na siromaštvo i potlačenost. Stari Rimljani su davno znali da nijedna civilizacija ne može opstati bez kruha i igara. Ovi današnji moderni vlastodršsci koji se osiromašenom puku prikazuju s rukom na srcu nisu samo ukrali slavonsko žito, nego i ogadili igru, čovjekovu temeljnu potrebu nakon hrane. Tako je i nogometna lopta ostala bez duše, bez publike i one čudesne natjecateljske igrivosti. Otišli smo i korak dalje, zahvaljujući pleterničkim nogometnim „znalcima“ koji odlučiše mladom nogometašu uskratiti pravo na nogomet.

Riječ je o njihovom dugogodišnjem igraču Valentinu Podobniku ( r. 1989.) koji je svojedobno bio proglašen najboljim i najperspektivnijim igračem u našoj Županiji. Navodno, zbog mladenačkog nestašluka odlučiše ga kazniti, ni manje, ni više, nego s godinu dana neigranja, a onda možda nakon toga bilo bi dobro polomiti mu nevjerne noge kojima je iskazana čast da udaraju loptu NK Slavije, i gaze travu NK Slavije...

S pravom si postavljamo pitanje, kome normalnome može biti interes da jedan ovakav mladić bude kažnjen s godinu dana neigranja nogometa u natjecateljskoj ligi? Zar se uistinu jedan klub može odreći nogometaša koji je svojedobno bio proglašen kao najperspektivniji u ligi? Posve je jasno da nije riječ o odgojnoj mjeri već primitivnoj volji silnika koja se iskazuje prema drugima uvijek u odnosu na vlastitu taštinu iskazivanja moći nad slabijima. Poruka je slijedeća: „ Svatko onaj koji proturiječi gazdi kluba ili mu ne iskazuje dovoljnu poniznost i hvalu proći će poput mladog Podobnika!“ Ovakav mentalni sklop ljudi koji upravljaju nogometom pokazao se destruktivan ne samo po nogomet nego i duh mladih sportaša, jer njima nisu potrebni najbolji, niti ih interesira razvoj nogometa, a ponajmanje razvoj mladih nogometaša. Jasno se odašilje poruka da tzv. skrbnici sporta u njemu vide samo osobne interese, prostu skrb o vlastitom promaknuću i materijalnom dobitku pod krinkom rada za opće dobro. Osim toga, što će im najbolji nogometaš kad ionako u nogometnoj hrvatskoj kaljuži pobjede donose često puta neki drugi igrači! Dakle, u ovoj priči mladi Podobnik svojom samosvješću opasno ugrožava njihovo viđenje nogometa koje nema veze s igrom. Nije stoga čudno da Valentin Podobnik više ne želi igrati za NK Slaviju, a možda nakon godinu dana nepravedne kazne ne bude više želio uopće igrati nogomet, iako bi ga u svojim redovima voljeli vidjeti mnogi drugi klubovi.

Igre oko ispisnice i pozivanje na pravilnik o prijelaznom roku puko je licemjerje onih koji su pravi stručnjaci za izbjegavanje zakona i pravilnika. Jer kako objasniti da isti oni koji skrivaju svoju zlu i osvetoljubljivu ćud iza nogometnih pravilnika mogu istodobno dugovati silne količine novaca državnim institucijama, mogu zlorabiti pravosuđe, policijski aparat i slično, i to bez ikakvih sankcija i pozivanja na odgovornost. Ako oni sve mogu onda nikakvi dopisi HNS-u i sličnim institucijama u RH neće uspjeti prokazati pokvarenost ljudi i sustava već samo mladi i samosvjesni ljudi poput Valentina Podobnika čija je hrabrost nažalost usamljen slučaj. Što bi se primjerice dogodilo da su svi Podobnikovi suigrači u znak solidarnosti prema njemu odlučili upravi iskazati neposlušnost, primjerice, po uzoru na jedan brazilski klub, čiji su igrači u znak protesta prema upravi kluba na službenoj utakmici u vlastitu mrežu strpali 32 pogotka. Ili što bi se dogodilo da su dali ultimatum – da ne žele igrati bez Valentina!? Vrlo vjerojatno bi na ulici uprava kluba našla novu ekipu! I što bi se promijenilo?? Mnogo toga! Za početak bi svima bilo napokon jasno da oni u nogometu vide samo vlastite interese, a ovako, u nedogled se mogu skrivati iza pravilnika i tobožnje ljubavi prema ovoj igri...

U ovoj priči nije se čuditi besćutnosti nedodirljivih moćnika nego ponajviše nemoći mladih ljudi koji ne osjećaju potrebu da se odupru nepravdi njegujući vlastito dostojanstvo i samopoštovanje. Ovako, umjesto Podobnika, stotine „PODOBNIH“ jedva čeka zauzeti njegovo mjesto, ne znajući da na taj način nisu samo sudjelovali u linču Valentina Podobnika, nego i u svom vlastitom linču pristajući služiti nepravednom gospodaru.

Rezultat ove nogometne kaljuže je činjenica da naša Županija nije iznjedrila poznatijeg nogometaša, što je potpuno logično jer je i trećeligaški nogomet nažalost postao paravan za pranje novca i politikanske igre, pri čemu je razvoj mladih nogometaša postao sasvim periferna stvar...

Zapravo, onako nam je, kako i zaslužujemo!